“Pijani četnik prešao na hrvatsku stranu, policajac skočio na njega i započeo borbu” – uhićenje Mladena Babića

Kada je početkom 1992. godine nastupilo Sarajevsko primirje crta razdavanja Hrvata i pobunjenih Srba prolazila je centrom Pakraca. Dolaskom UNPROFOR-a, mirovne snage uspostavile su punkt između zaraćenih strana u gradu. Iako je bilo incidenata na crti razdvajanja ništa do tad ne može se usporediti s onim što se dogodilo na pravoslavni Božić 7. siječnja 1993. godine.

Dan je počeo uobičajeno, uz otvaranje vatre sa srpskih položaja. Hrvatska strana nije odgovarala na provokacije, a onda je oko podneva došlo do zatišja. U takvoj atmosferi četvorica neprijateljskih vojnika, odnosno pripadnika srpskih milicijskih postrojbi, prešla su crtu razdvajanja te se s Gavrinice spustila prema Vladikinom dvoru. Navodno se radilo o okladi, a jednog od njih oklada je umalo skupo stajala.

Nikola Ivkanec pred Policijskom postajom Pakrac

Preko kontrolne točke UN-a, iznenada se našem položaju u centru Pakraca kod Vladikinog dvora počeo približavati razbarušeni četnik s bocom u ruci. Vidjevši što se događa, čazmanski policajac Davor Biruš, ne dvojeći ni sekunde, skočio je na četnika kao pantera i započeo bez oružja borbu na život i smrt. Izvježbani specijalac brzo je savladao četnika i doslovce ga donio u zgradu Policije koja je tu udaljena svega 300 metara od linije razgraničenja. UNPROFOR se nije stigao snaći pa je lovina bila u našoj mreži.

Nikola Ivkanec, zapovjednik Policijske postaje Pakrac
Davor Biruš tijekom operacije “Oluja”

Ispostavilo se da se radi o itekako dobrom „ulovu“. Hrvatski policajci zarobili su Mladena Babića zvanog Mlađo, majora bezbednosti optuženog za ratni zločin na općinskom sudu u Bjelovaru. Kako se radilo o obavještajnom časniku nemalog značaja hrvatska strana željela ga je dobro ispitati te predati u Bjelovar na daljnju obradu. Ipak razvoj situacije nije to dopustio.

Naime srpska je strana odmah po događaju počela bojno djelovati duž linije razgraničenja i ultimativno prijetiti da će majora osloboditi silom. Ubrzo se angažirao kanadski bataljun UNPROFOR-a koji je s 5 oklopnjaka okružio policijsku postaju u kojoj se nalazio Babić, a s 5 oklopnjaka postavili su se na crti razdvajanja gdje se počela okupljati razjarena gomila.

U postaju su ubrzo došli visoki predstavnici mirovnih snaga koji su zahtijevali Babićevo puštanje na slobodu. Radilo se o pat poziciji. Naime hrvatska strana provodila je zakon i željela privesti optuženika pred lice pravde no sve to događalo se u UNPA zoni u kojoj je UNPROFOR imao mandatno pravo na nadzor nad svime što se na području te zaštićene zone događalo, a to je uključivalo i nadzor nad djelovanjem hrvatske policije.

Situacija je bila na vrhuncu napetosti, a pobunjeni Srbi započeli su opću tučnjavu na liniji razdvajanja s UNPROFOR-cima. U masovnoj tučnjavi ozlijeđena su dvojica Kanađana, a pobunjenici su čak počeli i oružano djelovati prema Kanađanima. Kod sela Japaga projektilom je iz raketnog bacača pogođeno vozilo UNPROFOR-a, a sukob se proširio duž zapadne Slavonije. Tako su kod Drenovog Boka na Savi Jordanci pod pritiskom potpuno napustili kontrolnu točku.

Kako zbog oklopne blokade kanadskog bataljuna nije bilo moguće Babića prebaciti u Bjelovar, a iz Zagreba su stigle jasne upute da se situacija pokuša smiriti, idući cilj hrvatske policije bio je Babića razmijeniti za jednako značajnu osobu. U prvom redu mislilo se na poznatog liječnika Ivana Šretera, koji je zarobljen u kolovozu 1991., odveden u logor i od tada mu se gubi svaki trag.

Situacija se nije smirivala, štoviše kako je pala noć, tenzije su rasle. Zapovjednik kanadskog bataljuna Glen Nordick obećao je Srbima da Babić neće napustiti UNPA zonu pod uvjetom da prestanu napadi na Kanađane. Ipak sporadična vatra i dalje je otvarana na kanadske snage.

Dan poslije uhićenja Babića, srpske snage zarobile su dvojicu Hrvata, jednog časnika Hrvatske vojske i jednog civila te ih prebacili u zatvor u Glinu. UNPROFOR ovog puta nije reagirao i spriječio njihovo prebacivanje. Nakon nekoliko dana dogovorena je razmjena Babića za dvojicu zarobljenih te je tako završila ova incidenta situacija.

UNPROFOR je u ovom slučaju zapravo pokazao kako se očito smatra višom instancom u odnosu na hrvatske vlasti, odnosno prisvojio je pravo da prema vlastitoj procjeni intervenira u djelovanje hrvatskih policijskih snaga. To bi se moglo protumačiti kao doslovna primjena nekih dijelova Vanceova plana (nadzor nad radom lokalnih policijskih snaga i zaštita zone), ali ono što sve čini problematičnim jest činjenica da nema primjera takvih intervencija na srpskoj strani. Naprotiv, cjelokupno djelovanje UNPROFOR-a u ovom slučaju upućuje na primjenu dvostrukih mjerila. Naime, spornim se postupkom čini jamstvo koje su predstavnici UNPROFOR-a dali Srbima, a prema kojem se Babić neće premjestiti u Bjelovar. Slično tome, neposredno nakon Babićeva uhićenja, UNPROFOR je blokirao pakračku policijsku postaju, ali nije nekom sličnom akcijom spriječio odvoženje dvojice otetih na hrvatskoj strani u Glinu: u prvom slučaju Babić nije izmješten izvan sektora, a u drugom slučaju upravo se to dogodilo. Konačno, način na koji je obrazloženo Babićevo uhićenje ostavljao je mjesta za hrvatsku sumnju u UNPROFOR-ovu nepristranost. Prema sektorskom zapovjedniku, hrvatski postupak bio je nezakonit i to ponajprije zato jer je Babić “Srbin [sic!] i […] pripadnik policije druge strane”

Ivica Miškulin, povjesničar

Fotografije – preuzete iz knjige Nikole Ivkanca Moja sjećanja

Izvori
Literatura
Filipović, Vladimir. “Kanadska brigada ‘Princeza Patricija’ u Zapadnoj Slavoniji 1992.-1993.: pripreme, djelovanje, poteškoće”. Polemos, Zagreb, 11/2008, br. 2, str. 51.-70.
Ivkanec, Nikola. Moja sjećanja. Čazma, Daruvar, Pakrac: Grad Čazma, Grad Daruvar, Grad Pakrac, 2006.
Miškulin, Ivica. Imas puska, imas pistol? – o mirovnim operacijama Ujedninjenih naroda u zapadnoj Slavoniji. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2014.

Autor

Podijeli članak