Večer prije rekao je supruzi da ima osjećaj da će sutra stradati, ali nitko ga nije mogao spriječiti da ode u bitku – poginuo heroj Zdravko Romić

Na današnji dan, 19. prosinca 1991. godine, hrvatske snage postigle su u bitci za Mašičku Šagovinu do tada najveći oslobodilački pothvat na novogradiškom ratištu. Neprijateljskim snagama, među kojima su bili i pripadnici paravojne četničke formacije „Beli orlovi“, naneseni su ogromni gubici. Ipak i hrvatska strana imala je velik broj stradalih. Među njima bio je rođeni Novogradiščanin Zdravko Romić,.

Zdravko Romić rođen je 3. studenog 1953 godine, a odrastao je u obitelji majke Ljubice i oca Antuna zajedno s mlađim bratom. U rodnom gradu završio je osnovnu i srednju školu te stekao zvanje elektrotehničara. U mladosti je jako volio sport, pogotovo nogomet, a nastavio ga je igrati i poslije – rekreativno.

Godine 1975. oženio se s Mihaelom (rođenom Bednarik) s kojom iduće godine dobiva kćer Andreu. Neko vrijeme obitelj je provela u Zagrebu, ali se ubrzo vratila u Novu Gradišku. Ondje se Zdravko zaposlio, najprije u špediterskoj firmi, a kasnije je radio za Turističku zajednicu Nove Gradiške. Bio je društvena osoba, jako je volio ljude i dobro društvo.

Volio je tamburaše i vino, volio je pjevati… Moji su se roditelji oženili jako mladi i to razdoblje do rata nam je bilo zabavno. Bio je veliki gurman, odlično je kuhao i kada su putovali volio je probati kuhinju zemlje u kojoj su bili. Bio je jako duhovit i znao je sa svakim… i starima i  mladima. Ljudina.

Andrea Romić, kćer

U ljeto 1991. godine Zdravko Romić okupio je ekipu u svojoj ulici te su počeli držati straže preko noći. Organizirali se i pravili planove za ono za što su se svi nadali da neće doći. Ubrzo je u novogradiškoj općini počeo rat, a Zdravko dragovoljno pristupa Hrvatskoj vojsci. Bio je pripadnik 121. novogradiške brigade. Kćer Andreu smjestio je, kada je počeo rat, u Zagreb.

Par tjedana prije pogibije bio je u Zagrebu. Došao me vidjeti. Jutro kada se vraćao nazad u Gradišku, samo je ušao u moju sobu i zagrlio me onako u mraku… nije me htio buditi… da ne bude suza. Tada sam ga zadnji put vidjela. Imala sam 14 godina i bio mi je i uzor i prijatelj i tata i najveći frajer kojeg sam znala. Večer prije nego će poginuti rekao je mojoj mami da ima osjećaj da će poginuti. Ali tko bi ga spriječio da ode nazad na prvu crtu.

Andrea Romić, kćer

Godinama nakon njegove pogibije obitelj je saznala okolnosti pod kojima je Zdravko stradao.

Nakon rata kada smo se sreli s njegovim suborcem… ispričao mi je iduće – hodali su njih dvojica i nosili sanduk s oružjem. Vodio ih je putem jedan “domaći Srbin” iz sela kojeg su prije toga oslobodili… a on se predao. Moj tata i njegov kolega su u jednom trenu zamijenili mjesta. Čovjek ih je odveo u minsko polje. Moj tata je poginuo. Njegov kolega je plakao kao kišna godina jer da nisu zamijenili mjesta moj tata ne bi poginuo. Ali bi on. I nikad nisam pomislila što bi bilo da je tako. Samo sam beskrajno ponosna na njega.

Andrea Romić, kćer

Odlukom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, Zdravko Romić posmrtno je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata 1990.-1992. i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Ukazom predsjednika dobio je počasni čin satnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Popis poginulih hrvatskih vojnika u bitci za Mašičku Šagovinu 19. prosinca 1991.: Vlado Dubovski, Darko Franić, Josip Marinović, Slavko Matošević, Slavko Mihaljević, Zdravko Romić, Marijan Ruškan, Tomislav Ruškan, Tomislav Špehar (121. brigada), Miroslav Krpan, Zlatko Krčmar, Jurica Bekić i Igor Vukas (“Svileni”).

Izvori
Literatura
Vukšić, Ante. Novogradiški žrtvoslov: Domovinski rat na novogradiškom području 1990-1995. Nova Gradiška: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Nova Gradiška; Arca, 2009.

Svjedočanstva
Pismeno svjedočanstvo Andree Romić, prikupljeno 18. prosinca 2020.