OVO JE HRABROST Sa 17 godina napustio posao i otišao u Tigrove – poginuo heroj Josip Dodić

U borbama za oslobođenje juga Hrvatske na koti Zelenikovac u zaleđu Dubrovnika 1. kolovoza 1992. godine poginuo je heroj Domovinskog rata – 18-godišnji „Tigar“ Josip Dodić.

Josip je rođen 18. prosinca 1973. godine u Baru u Crnoj Gori gdje je njegov otac Drago držao štandove i radio. Nekoliko godina kasnije obitelj se preselila u zagrebačku Dubravu, a zatim na Savicu. U Zagrebu je Josip završio osnovnu školu i upisao srednju ugostiteljsku školu gdje se školovao za kuhara.

Josip (lijevo) s prijateljem

Volio je crtati i bio je jako talentiran. Bio je jako smiren mladić, za razliku od mene. Ja sam bio dvije godine mlađi i uvijek sam upadao u neke nevolje iz kojih bi me Josip redovito izvlačio. Bio je sportski tip i rekreativno je trenirao judo.

Tomislav Dodić, brat

U tom razdoblju njegova se obitelj našla u nezavidnoj financijskoj situaciji te je Josip napustio školu i zaposlio se na brodu. Kao pomorac u stranoj plovidbi radio je u strojarnici sve do Domovinskog rata. Iako je bio maloljetan Josip napušta brod na Sredozemlju te se vraća u Hrvatsku i u rujnu 1991. odlazi u gardu.

Otac nas je odgajao kao patriote u domoljubnom duhu i sam je otišao u Domovinski rat. Stoga me nije iznenadio Josipov potez. Međutim i ja i naše tri sestre bili smo vrlo zabrinuti. Josip nam je na našu zabrinutost često odgovarao riječima – Neće grom u koprive. Bilo mi je najteže gledati ga kada bi za vrijeme odmora dolazio kući i po noći se budio. Imao je noćne more. Kao dijete nisam to shvaćao kao sada. Sada mi je jasnije predočiti si što je sve prolazio.

Tomislav Dodić, brat
Josip (s maramom) i suborci

Nakon vatrenog krštenja u Slavoniji, Josip je sa svojim „Tigrovima“ otišao oslobađati hrvatski jug gdje je i stradao od snajperskog metka. Nažalost njegovo tijelo pod jakom vatrom suborci nisu uspjeli izvući što nam otkriva prisjećanje Josipovog zapovjednika Zvonka Vujevića:

Ništa mi u ovom ratu ne pada tako teško kao trenutak u kojem je naše zapovjedništvo primorano donositi odluku o prekidu neke akcije i povlačenju na početne položaje, a pritom smo još u brdima primorani ostaviti u neprijateljskim rukama poginulog suborca! Brdo Zelenikovac uzelo je još jedan mladi život, pogiba nam Dodić Josip zvani Janjevac, dolazi zapovijed za trenutno povlačenje a njegovo tijelo ostaje u četničkim rukama. U povratku do baze mladi mi Josip nikako ne izlazi iz glave, stalno mi u ušima odzvanjaju riječi njegova oca Drage, jedne mi prilike na rastanku reče; “Zvonko čuvaj mi sina!” Da bi tragedija bila još veća, dole u bazi u Zatonu čeka me pismo od tog istog Dodića Drage. On se trenutno nalazio u Makarskoj bolnici, na oporavku od teškog ranjavanja u Nuštru, u pismu me moli da mu pustim sina Josipa, 1. i 2. 8., u subotu i nedjelju da mu dođe u posjetu.“

Da je pismo došlo malo ranije, Josip bi ostao živ. Nakon što su ga suborci pročitali, odlučili su se vratiti i pod svaku cijenu izvući Josipovo tijelo kako bi ga predali ocu. Po dolasku do kobne kote shvatili su da je ona u plamenu. Josipovo tijelo nije pronađeno sve do 2004. kada su ekshumirani njegovi posmrtni ostaci te pokopani na zagrebačkom Mirogoju.

Izvori
Literatura
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga III). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.
Monografija 1. gardijska brigada Hrvatske vojske Tigrovi, Zagreb: Znanje, 2015.

Internet
Krešo Vujević: “Ratni put satnika Zvonke Vujevića (7)”, Ljubuski.net, https://ljubuski.net/22206-ratni-put-satnika-zvonke-vujevica-7, pristup ostvaren 21. srpnja 2022.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Tomislava Dodića, prikupljeno 26. srpnja 2022.

Autor

Podijeli članak