“Bilo je lako pronaći selo. Samo je trebalo slijediti trag mjedenih puščanih čahura…” – ulazak u opkoljene Dragotince

Kraljevčani, Čuntić i Dragotinci, sela na Banovini između Hrvatske Kostajnice i Petrinje, bili su meta prvih tenkovskih napada Jugoslavenske narodne armije u Domovinskom ratu.

Okupirana su i dobrim dijelom uništena, a komunikacija s njima bila je presječena te se o njihovoj sudbini danima nagađalo. Kako bi javnost u poznali s time što se ondje dogodilo, a i sami se uvjerili u razmjere stradanja, novinarka Ines Sabalić i fotograf Zoran Filipović uputili su se iza neprijateljskih linija.

Dragotinci. Autor fotografije – Zoran Filipović

Njih dvoje su 23. srpnja 1991. ušli su u Dragotince. Fotografije i dnevnički zapis toga dana Zoran Filipović objavio je u monografiji 1991..

Po gradu (op. a. Petrinji) se već pročulo da se raspitujemo za Dragotince. Prilazi nam jedan čovjek. U ruci plastična vrećica. Ako idemo tamo, i on bi s nama. Ako može. Pokazat će nam put. Odluka pada. Idemo. Bože, pomozi! Izlazimo iz grada. Hrastovica je posljednje mjesto pod hrvatskom kontrolom u smjeru naše vožnje. Gardist nam kaže da dalje idemo na osobnu odgovornost. Želi nam sreću. Hvala! Trebat će nam. Vozimo se asfaltnom cestom. U susret nam ne dolazi nitko, nijedno vozilo nismo sreli. Ni žive duše. Prolazimo kroz pusta sela. Sve je kao u redu. Kuće su čitave. Voćke su zrele, grane se savile od plodova. Nitko ih ne bere. Pšenica žuta. Njiše se na vjetru. Okolna brda pod šumom. Zelena. Sve podsjeća na život. Ali život to nije. Kao u priči o Trnoružici. Sve kao da je zaspalo, kao da je cijelikrajolik u tlu zamrznut, zaleđen nečijom nadnaravnom voljom. Nijedan pokret. Nijedan glas. Ništa živo. Ništa toplo. I ptice kao da su pristale na ovaj sablasni scenarij. Nema ih. Ni glasom. Ni letom. Motor auta izdajnički bruji. Vjerojatno se čuje nadaleko. Mi unutra, skupili se sami u sebe. Ne komentiramo. Ne gestikuliramo. Dobro se uklapamo u opću sliku. Uzbrdo, makadamom, stižemo u Prnjavor. Kod jedne kuće stajemo. Naš vodič izlazi. Otvara kapiju. Uvozim auto u dvorište. Kaže, ako se zalete martićevci, neka misle da je domaći. Na autu vidljive PRESS oznake. Brzo skidam izdajnički natpis. Naš vodič ne ide dalje.

Bilo je lako pronaći selo. Samo je trebalo slijediti trag mjedenih puščanih čahura koje je srpski neprijatelj ostavio iza sebe u napadu na selo. Kao u kakvoj demonskoj verziji priče o Ivici i Marici. Veći dio sela bio je porušen u prethodnom granatiranju, a preostali dio kuća je spaljen nakon što je srpski neprijatelj zauzeo selo. Stanovnici su što izbjegli, što poginuli, što potjerani u zarobljeništvo. Ova drvena kućica bila je prva cijela kuća u selu na koju sam naišao i ovo je jedan od nekolicine rijetkih preostalih stanovnika sela Dragotinci koji se nekim čudom spasio od pogibelji srpskih “oslobodilaca”.
Zoran Filipović

Zoran Filipović nakon rastanka s vodičem na doslovno lud način uspio je ući u Dragotince. Kako je to ustvari izgledalo i što je u njemu zatekao ispričao mi je u podcastu “Gdje si bio ’91?”:

“Selo više nije lijepo”, kaže Jandro, “jer je pusto. Nema se više s kime biti.” On je najmlađi, svi drugi koji su ostali puno su stariji od njega; i dovodi nas u jedno dvorište gdje sjede tri starija muškarca i dvije žene. Žena u crnom stoji i plače. Oko vrata joj proviruje ružičasta dječja krunica. Pričaju: “Mi smo ovdje u slijepom crijevu, u ovoj jadnoj kotlini. Bila sam dva dana u Koloniji, u Petrinji. Ne mogu. Vuče nazad. Dođem, krava leži, ne može se dići. Jadna, pođe prvim nogama, pa se prevrne. Sve bi pocrkalo da se nismo vratili. Dvorimo svima, ali nije lako. Ja odem u neko dvorište, ne znam je li prazno, il’ je nek’ tamo. Što radimo vazdan? Što da radim? Da plačem. Jaučem. Malo gledam stoku, hranim živad. Pšenica polegla. Krajnje je vrijeme za rušit žito. Sve propada. Ali kombajn je njihov.”

isječak iz monografije “1991.”

Fotografije – autor Zoran Filipović

Izvori
Filipović, Zoran. 1991. Zagreb – Tounj: Likarija d.o.o., 2019.

Autor

Podijeli članak