Prvi zagrebački “Tigrovi” su ubijeni, a da u ratu praktički nisu ispalili ni metka – poginuli Roberto Škrnjug i Marius Koprić

(Novi) Čakovci, maleno srijemsko selo u kojem su najbrojniji prije rata bili Mađari, a zatim Hrvati i Srbi, postalo je u ljeto 1991. godine jedna od baza pripadnika 1. A brigade Zbora narodne garde – „Tigrova“.

U selu, koje se tada nalazilo u općini Vukovar, 22. lipnja pristiglo je 70-ak pripadnika 2. bojne „Tigrova“ pod zapovjedništvom Marijana Marekovića. Osim obuke, njihova je zadaća bila držanje položaja sjeverno od Đeletovaca i ceste Vinkovci – Šid, ali i drugih položaja u okolici Vukovara. Sredinom srpnja Marekovićevu je skupinu zamijenila skupina iz 3. bojne „Tigrova“ predvođena Antom Tovilom koja je ubrzo imala i prve gubitke.

Na današnji dan, 22. srpnja 1991. godine, zrakoplovi JNA raketirali su bazu „Tigrova“ u Čakovcima koja je bila smještena na pustari kraj sela u bivšoj osnovnoj školi. U tom napadu koji se dogodio za vrijeme popodnevnog odmora, objekt je potpuno uništen, osmorica gardista su ranjena, a dvojica su poginula. Marius Koprić i Roberto Škrnjug, mladići iz zagrebačke Dubrave.

Baza “Tigrova” nakon raketiranja

Koprić i Škrnjug su postali prvi poginuli hrvatski vojnici s područja grada Zagreba u Domovinskom ratu. Njihovi suborci prisjetili su se kobnog dana kroz razgovor s novinarom Edom Popovićem koji je objavljen u tjedniku Vjesnik u srijedu:

Napali su nas 22. srpnja u 17 sati i 23 minute. Gledal sam televiziju, bila je Hrvatska danas. Dva sata prije toga nadlijetali su nas u brišućem letu, nisi znao jel’ budu il’ ne budu pucali, a ti ne smiješ pucati, držiš se naređenja. Ne smiješ izazivati, kužiš. Nikad nisi siguran da neće pucati i po selima oko baze, ako ih izazoveš. Nije važno tko u tim selima živi. Hrvati, Srbi… Njima je svejedno, oni bi pucali po svima.

– Bili smo dole jedanaest dana, ni jedan metak nismo ispalili, nikoga nismo kontrolirali, nismo pretresali sela kako oni pričaju. Jedino smo išli ро hranu i
vodu da se možemo oprat.


– Dole je užasno vruće, sunce je u Novim Čakovcima uvijek na istom mjestu.


– Dečko koji je poginul, on je taj dan čistil pušku. I veli on meni – ko zna jel bum opće ispalil metka iz ove puške – ko da je znal da bu poginul.


– Da, to je bilo kad su nas prvi put nadletili, snimali su nas. Većina nas je bila vani i gledali smo ih, te njihove zezancije. Sva sreća da smo posle bili unutra. Ja sam se vratil sa straže i vidim onog malog Slavonca. Bil je samo u hlačama i čizmama. Trčal je prema rovovima. Onda sam čul one dvije rakete. Potrčao sam po pušku. Pale su još dvije rakete, mislim na krov, staklo je počelo prštat.


– Ne, pale su na drugu prostoriju, šajbe su pucale od detonacije.


– U tom momentu ja sam se bacil na pod, krhotine stakla zakačile su me po uhu. Pogledal sam prema dečkima kaj su bili pod krevetima. Beli je pital kaj mi je… Osjetil sam da mi ide krv, kapala je na pod, kužiš, gledaš jel’ ti uho čitavo… Onda je došel drugi napad. I kad je to prošlo, okrenul sam se prema Mariusu. On je gledal prema meni i kaj ja znam, užasno, izbacil je oči van, grčevito otvoril usta. Mahnuo mi je rukom, kao; Idi, sve je u redu, ostavi me. Onda me je primio za ruku, onak grčevito, i onda je samo polako pustil ruku. Pala mu je preko lica, preko očiju, i vidio sam ranu ispod pazuha, komad lopatice. Dečki koji su ga kasnije nosili rekli su da je izlazna rana bila užasno velika, deset centimetara, tako…


U njihovim riječima, u njihovoj mimici i gestama nema mržnje. Rat ih nije izopačio, i to ostavlja nadu. Fascinira način na koji pričaju o svemu što su prošli, bez velikih riječi, parola, gesta. Ne boje se budućnosti, ali o njoj ne žele pričati. Potpuno su u sadašnjosti, u ratu. I ne mogu ga izgubiti.

Marius Koprić

Nakon tog napada, “Tigrovi su napustili Čakovce i zauzela položaje u Đeletovcima u kojima su „Tigrovi“ ostali do 21. rujna. Nekolicina “Tigrova” odbila je zapovijed za izvlačenjem iz sela te ga je ostala braniti do 1. listopada kada dolazi do okupacije.

Roberto Škrnjug rođen je 1967. godine u Zagrebu u kojem je završio osnovnu i srednju školu nakon čega upisuje Rudarsko-geološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Kao istinski domoljub početkom 1991. prekinuo je započeti studij i dragovoljno se priključio prvim oružanim formacijama u sklopu Ministarstva unutarnjih poslova, točnije Jedinici za posebne namjene Rakitje iz koje se razvila 1. A brigada ZNG-a „Tigrovi“.

Roberto Škrnjug

Marius Koprić rođen je 1965. godine u Zagrebu. Kao dječak svirao je gitaru, a rekreacijski se bavio nogometom. prije rata radio je u miliciji koju je napustio zbog netrpeljivosti koje su počele vladati između Hrvata i Srba. Dragovoljno pristupa, baš kao i Škrnjug, Jedinici za posebne namjene Rakitje, a zatim i „Tigrovima“.

Marius Koprić

Obojica su bili u 3. bojni “Tigrova” koja je bila smještena u Pionircu u zagrebačkoj Dubravi, kvartu u kojem su i sami živjeli i u kojem danas počivaju na groblju Miroševac. Pokopani su istog dana, 26. srpnja 1991. u grobnicama koje su jedna do druge.

Ulica između Nove Branimirove i Dubrave, kod okretišta Dubec, danas nosi ime Roberta Škrnjuga, a postoji inicijativa da se i ulica u kojoj je živio Marius Koprić nazove njegovim imenom.

Izvori
Literatura
Runtić, Davor. Junaci Domovinskog rata (knjiga druga). Vinkovci – Šibenik: Neobična naklada, 2003.
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga I). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga II). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.
Monografija 1. gardijska brigada Hrvatske vojske Tigrovi, Zagreb: Znanje, 2015.

Autor

Podijeli članak