“Bio sam sav krvav i gledao sam prijatelje kako umiru. Spašavali smo ih satima.” – poginuli heroji Domagoj Jogunica i Damir Marušić

Početkom ljeta, 3. srpnja 1992. godine, na dubrovačko bojište stigla je 102. novozagrebačka brigada Hrvatske vojske. Jedna njezina satnija od sto pripadnika predvođena Krešimirom Špeletićem, pridodana je bojni 148. brigade, a njihov je zadatak bio preuzimanje dostignutih kota oslobođenih u operaciji “Tigar”. Među njima bio je i Hasan Delić koji se prisjetio dolaska na jug Hrvatske.

S nama je sjećam se bio i Francuz, vrlo dobar ratnik (op. a. Patrice Chanuel). Mi smo kada smo stigli smjestili se u Vrtove sunca (op. a u Orašcu kraj Dubrovnika) gdje nam je bila baza te zatim preuzeli položaje odnosno čuke od „Tigrova“ i držali smo te položaje.

Po 102. brigadu stvari su krenule loše 9. srpnja kada je Hercegovački korpus Vojske Republike Srpske krenuo u protunapad s težištem na pravcu Nevesinje – Mostar u nadi da će izbiti na Neretvu i presjeći komunikaciju Mostar – Čapljina. Kako bi razvukli crtu bojišnice njihovo topništvo udarilo je i po položajima iznad Popova polja. Napad srpskog topništva na koti Oštri vrh nije izdržala posada koja se ondje nalazila te se povukla.

Pripadnici 102. brigade na dubrovačkom bojištu

Tijekom noći u zapovjedništvu satnije napravljen je plan povrata izgubljene kote na kojoj su iste večeri uočeni srpski vojnici. Dogovoreno je da će se na susjedne kote – Zečja glava i Sovar poslati pojačane smjene kako bi se omogućio napad na Oštri vrh. Na koti Zečja glava Hasan Delić bio je do kobnog jutra 10. srpnja:

Mi smo išli prvo kao izvidnici vidjeti ima li gore četnika, nije ih bilo i mi smo zauzeli položaj. Ujutro mi je u smjenu dolazio pored ostalih i Damir Marušić, pozdravili smo se i rekao sam mu “Vidimo se gore kada vam dođemo na smjenu”. Mi nismo ni stigli do gore kada je počelo granatiranje.

Dolaskom pojačane smjene na Zečju glavu na tu je kotu otvorena jaka minobacačka vatra koja je iz stroja u trenu izbacila 9 hrvatskih vojnika. Izvlačenje ranjenika trajalo je od 9 do 18 sati, a u njemu su sudjelovale sve raspoložive snage. Tijekom akcije izvlačenja poginula su dvojica pripadnika 102. brigade – Damir Marušić i Domagoj Jogunica, a još je 12 pripadnika ranjeno.

Ne možeš nigdje. Ubit će te ili geler ili kamen ili zmija. Mi kada smo došli gore, to je bilo grozno. Damiru je otkinulo nogu, jedan je bio ranjen u debelo meso, jedan u oči. Jogunica je bio živ i preminuo je na putu do bolnice. Mene je to sve strašno potreslo, bio sam sav krvav, gledao sam prijatelje kako umiru… Dali su mi doktori kada smo se spustili s te čuke neke tablete da se smirim. Idućeg dana poginuo mi je još jedan prijatelj, Zdravko Fiolić. Naime kasnije se išlo gore minirati te položaje, opet su počeli granatirati i poginuo nam je Fiolić koji je bio dio grupe koja je bila osiguranje tim minerima.

Hasan Delić, suborac

Tri poginula i 21 ranjeni vojnik bili su previše za satniju od sto pripadnika i dovoljan znak Janku Bobetku da povuče 102. brigadu s dubrovačkog bojišta što je i učinjeno 12. srpnja 1991. godine.

Domagoj Jogunica rođen je 27. siječnja 1962. u Zagrebu u obitelji Mirka i Josipe. Odrastao je s dvije godine starijim bratom Tomislavom. Otac mu je bio profesor, a majka službenica. Osnovnu i srednju upravnu školu završio je u rodnom gradu. Bio je apsolvent na Pravnom fakultetu i na Višoj školi za trenere na Fakultetu za fizičku kulturu, danas Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Bio je oženjen Romanom s kojom je imao kćerku Virnu. Živjeli su u novozagrebačkom naselju Zapruđe.

Od samog osnutka 102. novozagrebačke brigade Hrvatske vojske, u listopadu 1991., priključuje se njezinim redovima te je u njoj obnašao dužnost zapovjednika satnije. Tijekom 1991. sudjelovao je u obrani Hrvatske na pokupskom i banovinskom ratištu, a iduće 1992. odlazi s postrojbom na dubrovačko ratište gdje gubi život. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju, a posmrtno je promaknut u čin satnika.

Damir Marušić rođen je 21. listopada 1963. u Zagrebu kao sin jedinac u obitelji Vitomira i Dragice. Otac mu je bio ekonomist, a majka administrativna tehničarka. Osnovnu i srednju građevinsku školu završio je u Zagrebu. Volio je sport, u klubu „Mladost“ trenirao je plivanje i vaterpolo, a pored toga trenirao je i rukomet i košarku. Pamte ga kao živahnu i društvenu osobu. Živio je u zagrebačkom kvartu Maksimir.

U srpnju 1991. godine priključio se 1. “A” brigadi „Tigrovi“, a iduće godine prešao je u 102. novozagrebačku brigadu. „Baja“ kako su ga nazivali suborci prošao je niz ratišta, a poginuo je na dubrovačkom ratištu ostavivši iza sebe 4-godišnjeg sina Mateja. Pokopan je na Mirogoju.

Iskra života koja je u njemu tinjala do zadnjeg časa, nije mu dala da izgubi svijest. Borio se za život zajedno s njegovim drugovima, koji su ga nosili dole niz strminu satima, jer je bio takav položaj. I nije izdržao. Rane su bile prevelike. Pomoći nije bilo ni njemu ni Domagoju Jogunici. Bio je to jedan užasan dan. Dan koji ćemo svi pamtiti po hrabrosti onih koji su bili gore i koji su pomagali, da dođu opet do nas. Nažalost, Damir je bio među onima koji se nisu uspjeli vratiti.

Krešimir Špeletić, zapovjednik

Naslovna fotografija – pripadnici 102. brigade na povratku s dubrovačkog bojišta

Izvori
Literatura
Marijan, Davor. 102. brigada HV Novi Zagreb. Zagreb: Klub veterana 102. brigade HV, 2011.
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga I). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Hasana Delića, prikupljeno 10. kolovoza 2020.

Autor

Podijeli članak