Belaniju se predao 31 vojnik JNA – blokada kolone JNA u Suhopolju

O napetosti između JNA i građana na virovitičkom području početkom ljeta 1991. već sam pisao. Da se stanje nije popravilo govori i događaj od 10. srpnja 1991. kada su građani u Suhopolju blokirali kolonu vozila JNA koja se kretala prema hrvatsko-mađarskoj granici. Događaj je to koji je obilježio mjesec srpanj na virovitičkom području.

Nesporazum je izazvala 288. mješovita protuoklopna artiljerijska brigada JNA iz Virovitice koja je imala najavljeno kretanje radi provedbe organizirane dodatne obuke vozača, ali o tome nije obavijestila komandu 42. graničnog bataljuna JNA. Iz vojarne su krenuli oko 17 i 15 uz policijsku pratnju na začelju

Prema policijskom izvješću, vojna vozila se nisu pridržavala dogovorenog plana puta te su se našla u Suhopolju pred kućom Ivana Belanija koji je kao zapovjednik ZNG-a u Suhopolju i organizirao blokadu kolone zajedno s Mirkom Rukavinom i stotinjak gardista. Belani je u siječnju 1991. optužen za oružanu pobunu zajedno s ostatkom tzv. Virovitičke skupine. Za razliku od većine pripadnika te skupine Belani nije uhićen jer tada nije pronađen.

Nakon zaustavljanja Belani je od majora Petrušića, koje je vodio kolonu JNA, tražio objašnjenje uz upit – “Zašto naoružavamo četnike po srpskim selima?”. Ubrzo su iz virovitičke vojarne stigla dvojica oficira JNA koje su predsjednik općinskog odbora HDZ-a Đuro Dečak i načelnik Policijske stanice Virovitica Antun Troha radi smirivanja situacije pozvali u obližnju gostionicu.

Situacija je bila vrlo opasna jer je načelnik štaba 5. vojne oblasti JNA general-pukovnik Andrija Rašeta prijetio zamjeniku ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske Slavku Degoriciji da se takvi postupci ne mogu tolerirati. Ipak, pregovori su uspješno okončani i dogovoreno je da kolona nastavi najavljenim pravcem.

Iz pravca Virovitice u tom trenutku naišla je kolona 42. graničnog bataljuna koja je kod Belanija izazvala bijes te je on utrčao u gostionicu i pucajući u strop, a potom je razoružao oficire i načelnika Trohu. Nakon što ih je razoružao, Belani je oficire vezao lisicama. Tek intervencijom predsjednika Izvršnog vijeća SO Antuna Habijanca, Belani je pustio sve taoce.

Ivan Belani

Pripadnici Zbora narodne garde i sada već brojni građani propustili su kolonu 288. mješovite protuoklopne artiljerijske brigade uz pratnju policije te se ona sigurno vratila u Viroviticu. Kolona 42. graničnog bataljuna nastavila je put prema naselju Kapanj. Kod mjesnog groblja nedaleko kuće Ivana Belanija kolona je zaustavljena. Tada dolazi do novih napetosti koje su bile na rubu oružanog sukoba.

Oficiri i vozači JNA bili su prisiljeni predati oružje, a iz kolone se 31 vojnik JNA predao Zboru narodne garde (10 Albanaca, 9 Hrvata, 6 Slovenaca, 2 Srba, 2 Jugoslavena, 1 Musliman i 1 Mađar). Vojnici su autobusom prebačeni prema Bjelovaru. Nakon sat vremena, zauzimanjem Dečaka i Habijanca, oružje je vraćeno onima koji su ostali, a kolona je nastavila uz policijsku pratnju prema svojem cilju odnosno karauli “Lazo Tihomirović – Baja” u Noskovačkoj Dubravi. Par mjeseci kasnije, Belani je svoje viđenje ovog događaja iznio u intervjuu Ivanu Aleriću za “Glasnik” Hrvatski politički tjednik.

Dakle, nakon pet mjeseci po zadatku sam se vratio doma. Vojska se tada ovim krajem nije smjela šetati bez dopuštenja Redarstva. Jedanput su dobili dopuštenje jer su tvrdili da idu na obuku vozača. To nam je bilo sumnjivo, jer u virovitičkoj vojarni nikad nije bilo obuke za vozače. Pratili smo ih. Vojna kolona razdvojila se u tri smjera: Suhopolje, Milanovac i Đurđevac. Ja sam sa zapovjednikom suhopoljske Redarstvene postaje krenuo u Suhopolje.

Vojska se šetala po selima nastanjenim srpskim pučanstvom. Zaustavili smo ih u središtu Suhopolja. Garda ih je opkolila. Pitali smo ih kuda idu i zašto? Odjedanput se preko Borove pojavila skupina od devet kamiona i trinaest borbenih oklopnih vozila. Kontaktirao sam Zagreb. Nakon sat-dva čekanja došli su Dečak i Troha. Odlučili su da se vojsci dopusti povratak u vojarnu. Vojska se složila da će ići u povorci preko Gradine. Garda je bila uz put. Motrila je gibanje vojske. Četiri kamiona su se odvojila i krenula prema mojoj kući.

Dobio sam dojavu da su mi uhitili ženu i djecu kao taoce. „Poludio“ sam onda i otišao u gostionicu dopukovniku Vadnjanu, Trohi i Dečaku. Izgalamio sam se na dopukovnika i nekog kapetana da sam prevaren. Uzeo sam svoj uzi, zapucao te ih razoružao skupa sa zapovjednikom Redarstvene postaje u Virovitici. Povezao sam ih lisicama dok ne provjerim što mi se zbilo sa ženom i djecom. Imao sam tu svoje ljude, gardiste i civile. Ostavio sam par ljudi da ih čuvaju.

Otišao sam do kuće. Garda i Redarstvo zaustavili su vojnu kolonu pred mojom kućom. Vojnicima i oficirima sam naredio da iziđu iz kamiona. Postrojio sam ih pored ceste i razoružao. Od vojnika, samo su Srbi bili naoružani mitraljezima, kalašnjikovima i bombama. Pitao sam ih kamo idu i zašto su došli? Nisu znali odgovoriti. Upitao sam ih želi li netko preći u Gardu, drugi, ako hoće, mogu poći doma. Zgledali su se. Jedan vozač, Hercegovac, rekao je: „Ja idem s vama, povedite me.” Poderao je vojnu odoru. Iz novčanika je izvadio hrvatski grb i rekao: „Vodite me, sad sam najsretniji.”

Potom je još dvadesetdevet vojnika zamolilo da ih se preveze do Zagreba. Svi su otišli u Gardu. Bila su i dva Crnogorca. Srbi su rekli da bi i oni pobjegli, ali ne smiju od svojih. Jedan je Crnogorac tražio potvrdu da nije dobrovoljno napustio jedinicu, već da je bio zarobljen. Inače se ne bi smio vratiti doma. Bilo je tu i četiri do pet oficira. Njih smo pustili. Odnekud se pojavio komandant graničnih jedinica, Vučković, s tri nalijepljena okvira na kalašnjikovu. Zahtijevao je da mu vratimo vojnike i oružje. Oružje smo mu vratili, a vojnike mu nismo ni zarobljavali. Pitao je gdje su? „Što znamo gdje su, pobjegli su”, odgovorili smo. Rasrđeni oficiri sami su morali voziti kamione. Bili su jako nevještí u tome. Koliko sam vidio, bili su to rezervni oficiri iz Srbije.

Ivan Belani

Čini se da je Belani, kojeg u siječnju 1991. JNA nije uspjela uhititi s ostalim članovima Virovitičke skupine, dolazak vojnih vozila pred svoju kuću protumačio kao pokušaj uhićenja. Prema izvješću Komande virovitičkoga garnizona nije postojao plan za uhićenje Belanija.

Bez obzira na to što je sukob izbjegnut te što su obje strane pokazivale spremnost na dijalog ubrzo su uslijedili potezi JNA koji su uznemirili dio građana Virovitice. Naime JNA je 18. srpnja 1991. započela s utvrđivanjem virovitičke vojarne. Istoga je dana došlo do pucnjave u središtu grada i u blizini vojarne kada su nepoznate osobe otvorile vatru na straže ZNG-a koje su uzvratile. Napetosti su se pojačavale sve do oslobađanja Virovitice u rujnu 1991.

Izvori
Literatura
Lukaš, Mirko; Puljić, Zoran. Neuhvatljivi suhopoljski tigar, Virovitica: Vlastita naklada, 2021.
Godić, Darjan. „Stanje sigurnosti, javnog reda i mira na području općine Virovitica 1991. godine“. U: Domaći znanstveno stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem. Virovitica u Domovinskom ratu., urednik Miljenko Brekalo, 103-125. Virovitica: Državni arhiv u Virovitici, 2018.
Štefančić, Domagoj. „Bitka za granicu – oslobađanje vojnih objekata na području Virovitice 15.-17. rujna 1991.“. U: Domaći znanstveno stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem. Virovitica u Domovinskom ratu., urednik Miljenko Brekalo, 167 – 220. Virovitica: Državni arhiv u Virovitici, 2018.

Autor

Podijeli članak