U proboju iz Hrvatske Kostajnice izgubio mu se svaki trag – rođen heroj Pero Prpić

Na današnji dan, 14. lipnja 1963. godine, u Zagrebu je rođen jedan od heroja Domovinskog rata Pero Prpić.

Perica, kako su ga zvali, odrastao je u Hrvatskoj Kostajnici u obitelji Mirka i Vjekoslave zajedno s mlađim bratom Milkom. U Kostajnici je završio osnovnu i srednju školu. Po zanimanju je bio upravni referent. Sjećaju ga se kao samozatajnog momka koji je pažljivo birao prijatelje, a pamte ga i po dugoj kosi koju je nosio.

Pero Prpić prije rata

Volio je prirodu, osobito lov. Zanimao ga je i body-building. Zajedno s ocem i bratom radio je u obiteljskoj mesnici. Bio je oženjen Radmilom s kojom je na početku 1991. godine dobio kćer Enu. Obiteljsku idilu prekinuo je rat. Pero i Milko, bili su među prvima koji su se javili u policiju sa željom da pomognu stvaranje Hrvatske.

Kao pričuvni policajac napuštam Kostajnicu 31. srpnja 1991. nakon prvog pada i odlazim u Sisak gdje se priključujem Posebnoj jedinici policije PU Sisak. Ubrzo nakon toga poslan sam od strane načelnika PU Sisak u Zagreb gdje u Svetošimunskoj prolazim obuku.

Milko Prpić, brat

Putevi su im se u tim trenucima razdvojili jer je Pero otišao ponovno braniti Hrvatsku Kostajnicu. Početkom rujna 1991. godine oko Hrvatske Kostajnice sve se više stezao obruč. Uskoro je potpuno opkoljena i 12. rujna okupirana.

Dio hrvatskih snaga zarobljen je, dio se predao, a dio je pokušao cestom smrti pronaći spas probojem prema Hrvatskoj Dubici. U ovoj posljednjoj skupini bio je i Pero. Kod sela Rosulje na vozilo u kojemu se nalazio pobunjeni Srbi otvorili su vatru te je teško ranjen. Od tog trenutka gubi mu se svaki trag. Obitelj ga bezuspješno traži već 30 godina.

Jutro nakon nestanka molio sam zapovjednika da me odmah pusti u Sisak, što mi je i omogućio. Došavši u Sisak, našao sam neke ljude iz Hrvatske Kostajnice i počeo s njima razgovarati. Međutim, nitko mi ni u policiji ni od sumještana u tom trenutku nije želio reći gdje je moj brat završio. Otišao sam prema bolnici u Kutini, opet pričao sa sumještanima, no nikakav odgovor nisam dobio. Uputio sam se i u Zagreb, obilazio adrese svih mogućih institucija, na sve načine nešto pokušavao saznati, no nikakvih saznanja nije bilo. Od njegovih suboraca koji su bili s njim u vozilu tog kobnog dana tek sam saznao da je nakon pucanja na vozilo moj brat ranjen.

Kazao je za 24 sata Milko Prpić te kazao kako sumnja na to da je bratovo tijelo bačeno u rijeku Unu:

Javio mi se jedan čovjek koji je gledao s bosanske strane Une kako je Mile Matić iz Rosulja donio tijela tačkama na obalu Une. Pretpostavljam da je među tim truplima bio moj brat, jer se poklapaju i vrijeme i lokacija. Prijavio sam to nadležnim službama, službe su obavile s njim razgovor. I to je to. U iskazu stoji da je taj čovjek priznao da je trupla dovezao na obalu Une, no kad ih je drugi dan došao pokopati, odronio se dio obale i oni su završili u Uni. To znači da mi te kosti nikad nećemo naći.

Izvori
Literatura
Šaravanja, Vjekoslav. 10.000 djece bez roditelja u Domovinskom ratu. Slavonski Brod: Obiteljski centar župe Duha Svetoga, 2001.
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga II). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.

Internet
Romana Bilešić: “Našao svjedoka: Bojim se da su mog brata bacili u rijeku Unu”, 24 sata, pristup ostvaren 8. lipnja 2021., https://www.24sata.hr/news/nasao-svjedoka-bojim-se-da-su-mog-brata-bacili-u-rijeku-unu-577409

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Milka Prpića, prikupljeno 12. listopada 2016.

Autor

Podijeli članak