“Crne mambe” krenule su u napad u isto vrijeme kada su prema njima krenuli “arkanovci”, “knindže” i “Vukovi s Vučijaka” – bitka za Novigrad

Već dan nakon što je stigla na novigradsko ratište, Taktička grupa 2. gardijske brigade našla se u najvećoj kušnji. Tog 11. veljače 1993. došlo je do najveće bitke za Novigrad u obrambenom dijelu operacije “Maslenica”.

Boris Jacović, zapovjednik TG 2. gardijske brigade odlučio je, kako bi dobio na vremenu za organizaciju obrane Novigrada, organizirati pješački napad na srpske položaje. Napad je pokrenut u prijepodnevnim satima u dva pravca – prema selu Ramići i prema selu Grgorići.

U isto vrijeme neprijateljske snage, srpske dragovoljačke postrojbe, krenule su u napad na Novigrad. Obavještajni podaci koje su imali govorili su kako je Novigrad prazan te da se u njega samo treba “ušetati”. Ipak došlo je do žestokog okršaja u kojima su im naneseni veliki gubici.

I stvarno, prvo kada smo mi došli, ja sam tek postavljao priču za aktivnu obranu od napada, ali neprijatelji su već prišli, ovi od Kapetana Dragana, „knindže”. Oni su došli s puškama o ramenu, njih tridesetak, na trojicu mojih dečki. Jer su njihovi izvidnici ranije vjerojatno prošli i javili su im da je Novigrad prazan! I oni su išli naprijed kao da je čist teren. I moji su ih pustili na pet metara. I onda su riješili taj problem. To je bilo tamo ispod Gregurića, kod Novigrada – ravno. U onom kanalu, ajmo tako nazvati. Naši su bili iznenađeni da su im neprijatelji tako došli, ali oni su bili profesionalci, odradili su to. Neprijatelja je bilo negdje tridesetak, a njih samo trojica, ali u prednosti.
Dakle, dogodilo se to da smo, spletom okolnosti, mi njih napali pola sata prije nego što su oni trebali napasti nas. Po njihovim kartama i dokumentima šta smo kod njih zarobili tada, vidjelo se da su imali plan takav i da su oni napali prvi nas, vjerojatno bi izgubili. Znači, poremetili smo im totalno koncepciju, oni u tom trenutku nisu znali šta se događa jer su imali informaciju da je sve prazno, da se treba u principu ušetati u Novigrad,
Moji dečki rekli su da prvi put imamo sukob s al pari’ snagama, znači da moramo dati sve i izvući od sebe maksimum da bi polučili rezultat. Naši dečki dali su mi povratne informacije i rekli su da to više nije šala. Znači, „fajt“ je najjači zapravo krenuo gore kod Gregurića, I oni su se na par metara u onoj makiji oko onih suhozida “hvatali” i to je bilo gadno. Pričali su da neprijatelji uopće ne uzmiču.

Boris Jacović, zapovjednik TG 2. gardijske brigade

I dok su u pravcu Grgorića pripadnici “Crnih mambi” uspjeli zaustaviti neprijatelja iznenadivši ga, u pravcu prema selu Ramići neprijatelj je iznenadio njih. Podijeljeni u tri skupine krenuli su u napad ne znajući što ih čeka. Jednu je skupinu vodio zamjenik zapovjednika 1. satnije Ivica Šafarić – Ninđa.

Nažalost, dobili smo izvještaje i karte s koordinatama, podatke na koje se nismo mogli uopće pouzdati. Moj pravac napada je bio Pedići – Ramići, udaljen oko kilometar i pol, dva. Znači, od moje točke polazišta otkud smo krenuli, iznad novigradskog groblja prema Pedićima je trebala biti predstraža, a u Ramićima malo jače uporište. A mi nismo krenuli ni 200 metara, već smo naletili na veliku neprijateljsku snagu, znači za sam uvod.
Moja satnija je brojala 48 ljudi. Nas dvadesetak u skupini smo se razdvojili i krenuli prema Pedićima. Rasporedio sam ljude u klin, polako smo se kretali. Nismo krenuli ni 200 metara, naletili smo na takvu snagu. Što sada? Vidimo da nazad ne možemo, naprijed ne možemo. Svjesni situacije, rasporedili smo se, udarili smo sa svim raspoloživim snagama i sredstvima. Došli smo na nekih 20-30 metara od njih i dok smo spazili to more vojske, ja sam zaustavio svoje i dao znak za raspored, ispucao zolju, a ostali su svi počeli rafalno po njima tući. Mi smo ispraznili okvir, oni su tako snažno i brzo uzvratili da je to bilo strašno. To je bilo strašno! Poslije smo, naravno, našli oznake da su tamo bili „arkanovci“, „Vukovi s Vučijaka”, pa ,knindže“ i ne znam koje sve postrojbe…
Bez zaštite u čistom kamenjaru, kršu, sve to leti, ja ne znam kako smo opstali! Vratili smo se tih nekih 200 metara od polazne točke, od asfalta i zone. Linija je bila katastrofa. Probijali su nam šifre koliko god ih mi mijenjali, svake sekunde su nam ulazili u šifre tako da je vezu bilo jako teško sa Zapovjedništvom dobiti. Također, vidjeli smo da su jako precizno počeli tući po našoj polaznoj točki s minobacačima. Povukli smo se nekih stotinjak metara od ceste i izbjegli taj val koji je prošao uz nas tako da moja skupina tad nije imala nijednog stradalog.

Ivica Šafarić – Ninđa, zamjenik zapovjednika 1. satnije 1. bojne 2. gardijske brigade

Najviše je stradala skupina koja je cestom krenula u pravcu Paljuva. Nju je u napad vodio sam zapovjednik satnije Dragutin Naglaš. Otkriveni su te su pod jakom topničkom vatrom teško stradali, a Dragutin Naglaš i Vlado Brebrić su pod kišom granata položili svoje živote. Treća skupina išla je poljskim putem prema Baždarićima, zaseoku zapadno od Ramića. Vodio ju je Davor Gorupić – Ris.

Moja grupa brojala je 10-ak ljudi i dana nam je zadaća da krenemo u izviđanje i uđemo u Baždariće. Naime, Baždarići su nam trebali biti polazna točka za napad na selo Ramiće. Domaći vodič iz smjera Paljuva vodio nas je do tog sela, iako se uopće nije znalo tko drži Baždariće. Kod Baždarića nalazimo par pripadnika 3. brigade. Preuzeli smo položaje, ujedno i čuvali tijelo njihovog poginulog suborca kojemu je trebalo osigurati prijevoz. Bilo je jako neizvjesno. Po informacijama koje smo dobili, nismo mogli saznati zapravo ništa o neprijatelju, čak ni koliko je udaljen, dobili smo samo neke nejasne poluinformacije. Jedina informacija za koju smo mogli računati da je sigurna bila je da se neprijatelj nalazi i da je ukopan u Ramićima. Sve je bilo vrlo neizvjesno, a u tim situacijama ljudi pucaju, jer svjestan si da odlaziš u veliku opasnost. Iz tog razloga ostali smo bez domaćeg vodiča, a silom prilika ja sam preuzeo odgovornost za vođenje grupe u napad. Krećemo tako u napad prema selu Ramići poljskim putem. Grupa se rasporedila u napadajnu formaciju koja je za te uvjete jedina moguća. Naprijed, oko 30 metara ispred, idu dva izviđača, a ostatak grupe kreće se na razdaljini, u cik-cak formaciji, s jedne i druge strane puta, tako da prvi iz te grupe uvijek vizualno ima u vidokrugu barem jednog od izviđača. Naime, nismo uopće znali što je na tom području minirana, gdje je neprijatelj, koliko ga ima, niti s čim raspolaže od oružja. Sve je bilo nejasno!
Ispred grupe krenuli smo kao izviđači Željko Matošević i ja. Susret s neprijateljem dogodio se nekih 500 metara od sela Baždarići. Grupa se rasporedila za napad. Stjepan Čerkez s Osom i Velimir Heđi s dodatnim punjenjem zavlače se iza neprijatelja tražeći najbolji položaj za uništenje tenka koji se nalazio iza zavoja, nasred puta. Željko Matošević s desne strane uvlači se u makiju da dođe do pogleda na bok tenka. Ostatak grupe razvija se u strijelce po gustišu i makiji ispred neprijatelja koristeći male suhozide kao zaštitu. Kako su dečki tražili najbolje mjesto za uništiti tenk, neprijatelj je primijetio kretanje. Ne znajući tko je ispred i oko njih, otvoreno su nas pitali koji smo i otkud smo, uopće se ne nadajući da u blizini ima Hrvatske vojske.
Zbog konfiguracije terena, zbog gustiša i granja nije se moglo opaliti protuoklopnim sredstvom na tenk M 84, što je neprijatelju itekako išlo na ruku. Otkriveni smo i došlo je do pucnjave. Suprotna strana u istom momentu uzvraća s tenka i iz svih mogućih oružja dok se njihovi pješaci pregrupiraju oko tenka. Naša grupa potom se povlači prema Baždarićima ne bi li taj tenk izmamili na ravninu. Željko Matošević s boka navodio je minobacače ne bi li pogodili tenk ili barem tenkovsku posadu prinudili da se pomakne iza zavoja prema čistini. Nažalost, Matošević, a i Stjepan Čerkez bili su teško ranjeni u nastalom okršaju. Zapravo, većina naše grupe je zadobila ozljede od kamenih krhotina i teškog kamenja koje je letjelo na sve strane, baš kao i meci i granate. Okršaj s njima trajao je oko sat vremena. Morali smo se povući do ovećeg kamenozida gdje imamo pregled nad terenom i ravninu ispred sebe, bez žbunja, makije i drveća. Po žestokom protuudaru neprijatelja bilo je jasno da se ispred nas ne nalaze obični četnici, kakve smo dotad sretali u borbama. Bile su to uvježbane borbene jedinice koje su jako dobro znale što rade i bile motivirane za borbu. Treba napomenuti i to da smo se po zapovijedi zapovjednika Borisa Jacovića, ja kao voda grupe i izviđač, i suborac, kasnije poginuli Željko Paeska, provukli kroz gustiš iza neprijatelja da navodimo naše minobacače. Konačno u selo Baždarići dolazi i preostali dio preživjelih iz 1. pješačke satnije, naš zapovjednik Ninđa, te nam pomažu da održimo liniju i samo selo. Uslijedili su svakodnevni, teški napadi neprijatelja koji se želio probiti prema Novigradu preko toga smjera, no sve smo ih uspjeli zaustaviti.

Davor Gorupić – Ris, pripadnik 1. satnije 1. bojne 2. gardijske brigade

O razmjerima gubitaka kod neprijatelja najbolje govori Izvješće Komande OG-1 Glavnom štabu Srpske vojske Krajine:

U večernjim časovima 11/12.02.1993. godine ustaške snage su pokušale prodor na više pravaca iz reona Novigrada, Napad su počele artiljerijskim dejstvom i uvođenjem novih pešadijskih snaga uz podršku tenkova. Jači protivnapad je izveden pravcem Novigrad Brig-Gregorići gdje je došlo do popuštanja linije naše odbrane, zbog napuštanja položaja bataljona milicije i dobrovoljaca. U tom ustaškom napadu imamo 7 mrtvih i 21 ranjenih boraca… Pogibijom boraca iz sastava brigade milicije i dobrovoljaca došlo je do kolebljivosti, pometnje i samovoljnog bežanja tih boraca sa linije fronta. Novim rasporedom snaga iz bataljuna „Vukova” linija je stabilizovana.

Tijekom noći “Crnim mambama” u pomoć je stigla ojačana satnija 2. pješačke bojne. Njezini su pripadnici zaposjeli obrambene položaje u zaseoku Buterine i zaseoku Baždarići. Osim toga 2. satnija “Crnih mambi”, dio voda PZO-a i dio Protuoklopne satnije zaposjeli su položaje ispred Novigrada i oko kule, aa 3. satnija 1. bojne, dio voda PZO-a i dio Protuoklopne satnije zaposjeli su položaje oko groblja i na platou.

Naslovna fotografija – pripadnici 1. satnije 1. bojne 2. gardijske brigade Goran Dokupil i Damir Zubanović u Baždarićima

Izvori
Literatura
Šulj, Tomislav, Vladimir Brnardić. Operacija „Maslenica“ – sjećanja sudionika. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2014.

Internet
URV 2. GBR: “VRO „Maslenica“ i uloga 2. gbr Gromovi u obrani Novigrada”, pristup ostvaren 10. veljače 2021., https://www.udruga2gbr-gromovi.hr/vro-maslenica-i-uloga-2-gbr-gromovi-u-obrani-novigrada/
Tomislav Šulj: DOMOVINSKI RAT – NOVIGRADSKO BOJIŠTE (3/4), Crne mambe, pristup ostvaren 11. veljače 2021., https://crnemambe.hr/crne-mambe/stalne-rubrike/ratovi/u-vihoru-rata/3361-domovinski-rat-novigradsko-bojiste-3-4-domoljubni-portal-cm-u-vihoru-rata