U podrumu strave tjerali su ih da se sami bodu noževima – ubojstvo obitelji Kovač

Godine 1991. na području bivših općina Orahovica i Podravska Slatina jedinice pobunjenih Srba bile su organizirane u sklopu štaba Teritorijalne obrane Podravska Slatina pod čijim se zapovjedništvom nalazilo 2.136 naoružanih osoba, koji su bili raspoređeni po seoskim postrojbama, mjesnim stražama i patrolama.

Načelnik generalštaba JNA Veljko Kadijević je u svojim memoarima definirao ulogu štabova TO Zapadna Slavonija, gdje je naglašavao kako je srpska ustanička vojska u Zapadnoj Slavoniji bila toliko brojna i tako naoružana, da je uz adekvatnu vojničku organizovanost i spremnost za borbu; kao i neposredno taktičko sadejstvo sa jedinicama JNA na tom prostoru, apsolutno bila u stanju da potpuno drži pod kontrolom početno oslobođene srpske teritorije u Zapadnoj Slavoniji.

Operacija “Papuk 91” nagovijestila je skori pad uporišta pobunjenih Srba, u brdskim selima, na području bivših općina Orahovica i Podravska Slatina. Dokaz tomu su i prvi odlasci srpskoga puka s područja tzv. Brđanske, primijećeni 10. prosinca 1991. godine. Srpsko vodstvo strahovalo je da bi se odlaskom stanovništva mogli početi povlačiti i pripadnici pobunjeničke vojske, što se kasnije pokazalo točnim, jer se od tog događaja počeo širiti defetizam među srpskim pobunjenicima, na papučkom području.

Isječak iz novina o tzv. 12. slavonskoj brigadi 1991. godine

Da se to spriječi, srpsko je vodstvo na to područje odmah poslalo dobrovoljce Srpske radikalne stranke. Uloga dobrovoljaca iz Srbije poput pripadnika Belih orlova pod zapovjedništvom Dragoslava Bokana te odreda Dušan Silni, Srpske narodne obnove (predsjednik Mirko Jović) bila je dvojaka – od zastrašivanja domicilnog srpskog stanovništva pa sve do organiziranja zbjega pred nastupanjem hrvatskih snaga.

”Egzodus srpskog stanovništva”, kako se ovaj događaj često naziva u pojedinim literaturama, popraćen je ciljanim smaknućima i masakrima nad hrvatskim stanovništvom koje je živjelo pod okupacijom od kolovoza 1991. godine na području Voćina, Huma, Bokana, Macuta i Kraskovića.

Upravo za selo Krasković vezana je jedna neispričana priča, o smaknuću četveročlane obitelji Kovač 13. prosinca 1991. godine. O tom događaju posvjedočila je Katica Nađ, koja je također bila na meti vojske pobunjenih Srba u povlačenju: 

Ti mjeseci nakon ubojstva mojeg supruga i nakon što su mi kćer odveli na razmjenu bili su zaista mučni za ono nas Hrvata što je ostalo u selu. Bili smo pod stalnom prismotrom pobunjenika, s tim da mi je nekako bilo i najgore, s obzirom da nam je kuća gledala direktno na njihov štab. Pratili su non-stop što radim, gdje se krećem po dvorištu, dok mi jedan od njih, ”dobronamjernik”, nije rekao da se sakrijem negdje, jer mi ostali pripremaju ubojstvo. Grozne stvari su se događale do oslobođenja, od provaljivanja u kuću, pljačkanja onoga što nisu uzeli prije pa sve do prijetnji da će me zaklat, a vrhunac je uslijedio tog 13. prosinca.

Usporedno s masakrom u Voćinu, pobunjeni Srbi kreću u konačni obračun s preostalim Hrvatima u Kraskoviću.

Tog dana, oko tri sata poslijepodne, Dragoljub Srđenović ”Dado” dolazi po mene u kuću. Tad je u selu vladalo opće rasulo, kamioni su prolazili kroz selo, vojska je radila pripremu za povlačenje. ”Dado” me dovodi do kuće Kovačevih i spušta u podrum. Kako me je gurnuo, pala sam i znam da mi je krv počela teći na koljenima. Posjeo me na jednu stolicu, a odmah to te stolice bili su poslagani noževi. Kad sam to vidjela, on mi se obratio riječima: „Sad ćeš vidjet baba šta ćemo radit s vama!“. Međutim u podrum je uletio Ranko Kovačević i izvukao me van i odveo kući s riječima: „Teta bježi negdje, sakrij se, neće bit dobro!“. Nakon toga sam se popela na sjenik i kroz rupu u zidu sam vidjela kako su Kovače počeli sprovoditi u taj podrum. To su bili strašni zvuci, jauk, vrištanje. Pištu Kovača su ubili odmah u štali jer nije htio u podrum kuće, a kasnije sam čula kako pričaju da su ostale natjerali da se sami bodu tim noževima, koje sam vidjela u tom podrumu.

Katica Nađ
Zlatko Kovač

U podrumu strave na iznimno okrutan način ubijeni su civili Ana, Đuro i Zlatko Kovač. Katica Nađ koja je njihove muke nemoćno skrivećki promatrala uskoro se i sama našla u životnoj opasnosti.

Kasno navečer, kako sam mislila da ih u selu više nema, sišla sam sa sjenika i otišla zatvoriti stoku. Međutim od središta sela naišla su tri pobunjenika, koji su vjerojatno zaostali za ovima, koji su otišli ranije i tu sam mislila da je sa mnom gotovo. S njima je opet bio Ranko Kovačević, kojemu su zaprijetili da me on osobno mora ubit, jer nije to mogao napraviti ranije. S obzirom da su bili u pijanom stanju, on ih je otjerao u podrum kuće po rakiju s riječima: „Ajde vi popijte, a ja ću riješiti babu!“. Odveo me je iza štaglja i počeo vikati: „Evo ti kurvo ustaška!“ te počinje pucati po šiblju iza štaglja. Rekao mi je da se sakrijem negdje i da ne mrdam dok sve ne utihne, a on se vratio do ostatka ekipe i zadnje što sam ga čula gdje viče: „Ubio sam je, ubio!“.

Katica Nađ

Dana 15.12.1991. godine, Katica Nađ dočekala je pripadnike 2. bojne 132. brigade na kapiji svoje kuće. Ulaskom snaga 2. bojne 132. brigade u Krasković završila je višemjesečna okupacija tog sela te je prekinuta opasnost, koja je prijetila obližnjem selu Humljani, ali i podravskoj magistrali – jedinoj vezi prema ostatku Slavonije.

Izvori
Raguž, Jakša, Ustrojavanje i raspad teritorijalne obrane Srpske autonomne oblasti (SAO ) zapadne Slavonije 1991. godine, Zbornik Janković, Vol. 1, Br. 1, 2016.
Martinić Jerčić, Natko, OPERACIJA PAPUK-91 (OSLOBAĐANJE ŠIREGA PAPUČKOG PODRUČJA UJESEN i ZIMU 1991./1992. GODINE), Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, No. 8, 2014.
Kadijević, Veljko, Moje viđenje raspada, Politika, Beograd, 1993.
Brekalo, Miljenko, Slatinska kronika Domovinskog rata, MH, Osijek, 2017.
Svjedočanstvo: Katica Nađ

Autor

Podijeli članak