Branilo ga je nekoliko desetaka branitelja, a beogradski mediji pisali su “2000 Tuđmanovih plaćenika” – okupiran Cetingrad

Mjesto u kojem je 1527. hrvatsko plemstvo donijelo povijesnu Cetingradsku povelju kojom je za kralja izabralo Ferdinanda I. Habsburškog, Cetingrad, kroz stoljeća bio je predmet niza razaranja. Od razdoblja ratova s Osmanlijama preko II. svjetskog rata do Domovinskog rata ovo je naselje bilo predmet pljački, terora i uništavanja no svaki se je put „dizalo iz pepela“.

Od listopada 1990. u Cetingradu je osnovana slunjska policijska ispostava na čelu s Nikolom Cindrićem kojem je pomoćnik bio Milorad Mandić, a nakon što je Mandić prešao u redove „milicije SAO Krajine“ na njegovo mjesto došao je Zdenko Cindrić. Beogradske tiskovine „Politika“ i „Politika ekspres“ izvještavale su o Cetingradu kao „starom ustaškom leglu u kojem je smješteno 2000 Tuđmanovih plaćenika koji posjeduju najsuvremenije oružje”.  Istina je da je neposredno pred prvi napad, koji se dogodio 3. listopada 1991., ispostava brojala oko 65 djelatnika. Već od 13. listopada stanovništvo Cetingrada i okolice našlo se u okruženju jer se više nije moglo prometovati niti u pravcu Slunja, niti u pravcu Velike Kladuše. Već tada počelo se obranu Cetingrada na čelu s Josom Medvedom pozivati na predaju. Branitelji se na ultimatum nisu ni osvrnuli pa uslijedila teža granatiranja.

Tijekom napada koje su izvodili Srbi, mi im nismo uzvraćali, jer nismo imali iz čega, a pogotovu nismo izazivali.

Mate Vratarić, hrvatski branitelj

Nakon što je 16. studenoga 1991. JNA, zajedno s pobunjenim Srbima, okupirala Slunj postalo je očito kako će idući na meti biti Cetingrad i okolica. Situacija je bila krajnje napeta. U ofenzivi u kojoj su JNA i pobunjenici osvojili Slunj, zauzeli su i sela današnje cetingradske općine – Batnoga, Tatar Varoš, Delić Poljana i Ponor. Stanovništvo se dobrim dijelom povuklo u Bosnu, a moral kod malobrojnih branitelja dodatno se srozao. Potpisana primirja, posebice ono potpisano 23. studenoga u Ženevi od strane Veljka Kadijevića, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, zaustavili su ofenzivu.

Dana 26. studenoga pokrenut je opći napad na Cetingrad koji je 27. studenoga 1991. okupiran bez većeg otpora. Idućeg dana razvile su se borbe južno od Cetingrada, na području Šiljkovače, gdje je stradao zapovjednik 2. kordunaške brigade Teritorijalne obrane Vojnić, potpukovnik Tomislav Ranković.

Oslobođenjem Slunja i otvaranjem komunikacije Karlovac – Knin pitanje Cetingrada je postalo aktuelno i trebalo ga je riješiti. Oslobođenjem Cetingrada i šire okolice obezbeđuje se normalan protok novca, ljudi i kapitala i eliminirala bi se opasnost od neprijateljskog udara s boka.

Komanda 2. kordunaške brigade TO Vojnić

Nakon okupacije Cetingrada neprijateljska vojska započela je s pljačkom i uništavanjem, a prva se na meti našla crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je sravnjena do temelja. Stanovništvo se zajedno s braniteljima povuklo u Bosnu. Nadali su se nekakvom skorom primirju te se naselili uz bosansku granicu gdje su ih prihvatili Muslimani cazinske i kladuške općine. Primali su ih u domove, skrivali od JNA te pomagali u raznim stvarima. S vremenom su, poneki prognanici cetingradskog kraja, posjećivali svoja spaljena i razrušena sela i o tome osvješćivali sumještane i hrvatsku javnost.  Izbijanjem rata u srednjoj Bosni između Muslimana i Hrvata te politika Fikreta Abdića dodatno su otežali njihov prognanički položaj. Konačan povratak svojim domovima dočekali su nakon operacije „Oluja“ u kojoj je u kolovozu 1995. godine oslobođen i Cetingrad.

Naslovna fotografija – razrušena cetingradska crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije

Izvori
Literatura
Strižić, Ivan. Zločin bez kazne (knjiga prva). Zagreb: Naklada Hrvoje, 2010.
Živković, Ilija gl. ur. Ranjena Crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.). Zagreb: Hrvatska biskupska konferencija, 1996.

Dio ovog članka objavljen je u sklopu emisije Domoljubne minute Hrvatskog katoličkog radija

Autor

Podijeli članak