“Naše iskustvo omogućilo nam je da preživimo u nemogućim uvjetima” – Planinska satnija Velebit krenula na velebitsko ratište

Planinska satnija Velebit osnovana je 1991. godine kada se u Hrvatskom planinarskom savezu oko Jerka Kirigina počela okupljati skupina iskusnih planinara, alpinista i speleologa. Svi oni imali su dvije zajedničke stvari – ljubav prema planinama i ljubav prema Domovini. Te dvije ljubavi odvele su ih u jesen 1991. na Velebit jer su htjeli braniti Domovinu ondje gdje su se osjećali pozvanima.

Prvo postrojavanje pripadnika satnije i  pripadnik PP Lovinac ispred Planinarskog doma „Paklenica“, studeni 1991.

Iako su već u rujnu ’91. bili na Velebitu gdje su pomogli izbjeglicama iz lovinačkog kraja da prijeđu Velebit prema Starigradu, prvi pravi odlazak na velebitsko ratište uslijedio je 11. studenoga 1991. godine.

Sjećam se, autobus je vozio neki mladi Zagorec. Policija mu je objasnila trasu, da ide preko Rijeke. Međutim, kako je bilo Martinje, on je odlučio da se taj dan mora vratiti doma i slaviti Martinje. I on je nas vozio preko Perušića, Gospića, Karlobaga u Starigrad. Ovi naši policajci u pratnji iz Zagreba su krenuli autima i već su došli na odredište. Kad su shvatili kuda nas je i po kako opasnim područjima vozio potpuno su poludili. Premda, nismo ni znali gdje je crta bojišnice, primjerice u Ličkom Osiku, kuda smo prolazili,  bojišnica je praktično bila na cesti. Ali došli smo sretno, bez ikakve opasnosti.

Dragutin Baruškin „Rus“, dozapovjednik Planinske satnije Velebit
Svečano podizanje zastave Republike Hrvatske na Planinarski dom „Paklenica“, studeni 1991.

Idućeg dana skupina je krenula prema Planinarskom domu Paklenica koji im je uskoro postao i baza.

Gospodin Jerko Kirigin je okupio nas nekolicinu, zapovjednike i otišli smo da vidimo gdje bi nam bile točke odakle bi mogli kretati prema Lici, odnosno izviđati ličko ratište. Odredili smo da logistička baza bude Planinarski dom u Paklenici, u Nacionalnom parku Paklenica, a isturene točke su bile na Buljmi i Ivinim vodicama. Prijevoj Buljma i inače je bila prirodna veza između Like i mora, i druga isturena točka Ivine vodice, a to je prema Svetom brdu.

Kazao je Ivan Host, dozapovjednik Planinske satnije Velebit koji se u podcastu “Gdje si bio ’91?” prisjetio prvih velebitskih dana.

Osim držanja položaja nad okupiranom Likom, pripadnici satnije vršili su i izviđanja.

Primjerice, kad smo došli na Buljmu, krenuli smo prema Marasovcu, prema Lici, to je jedan plato od nekih par kilometara iznad morske strane, jedna prekrasna zaravan na Velebitu. Znači, kad smo došli, počeli smo izviđati i raditi isturene položaje prema Lici, da bi motrili od Raduča, Medka  prema Gospiću i sva sela koje su Srbi imali pod kontrolom. Tamo smo našli jedno „gnijezdo“, bivak koje su  držali do pogoršanja vremenskih uvjeta. Naravno, kad je počela temperatura padati, oni su zbrisali. Ostavili su neke stvari i novine, tri dana stara srpska „Politika“ nas je čekala. Dakle, oni su tri dana prije našeg dolaska još uvijek kontrolirali to područje. E sad, zašto smo mi došli gore i zašto smo mogli ostati naredne tri-četiri godine, a oni nisu? Zato što smo mogli u svim tim nemogućim uvjetima preživjeti. To je bilo to naše iskustvo visokogorskog planinarstva, ekspedicionizma, I što smo imali odgovarajuću opremu.

Ivan Host, dozapovjednik Planinske satnije Velebit
Pripadnici 1. i 2. voda satnije ispred PD „Paklenica“, studeni 1991.

U spomen na djelovanje Planinske satnije Velebit u Nacionalnom parku Paklenica i okolici Tulovih greda napravljena je planinarska obilaznica koja posjećuje sve važne točke gdje su bili ovi istinski heroji Domovinskog rata. Ovaj planinarsko-ratni dokumentarni film izmijenjuje snimke Paklenice i Tulovih greda danas te slike i videozapise iz tog sudbonosnog vremena kada se branila i stvarala Lijepa Naša:

Naslovna fotografija – Ophodnja vršnim grebenom do Golovrha, izviđanje područja prema Gospiću, veljača 1992. (Ivan Host u sredini)

Izvori
Literatura
Šulj, Tomislav. Planinska satnija Velebit. Zagreb: Despot infinitus, 2018.

Podijeli članak