“Duga smeđa kosa od siline udara poletjela je zrakom” – poginuo heroj Vukovara Drago Semberac – Ted

Na današnji dan 1991. godine u bitci za Vukovar, život je položio Drago Semberac – Ted, heroj Domovinskog rata.

Drago se rodio 1. svibnja 1963. godine u Vukovaru. Prijatelji ga pamte kao pozitivnu, veselu, poštenu i dobru osobu. Imao je oduvijek hrabrosti boriti se i pobijediti sve probleme koji bi ga snašli. Kao i mnogi dečki njegovih godina pripadao je rock generaciji. Nadimak Ted dobio je po svom omiljenom glazbeniku – Tedu Nugentu.

Nakon uspješnog završetka osnovne i srednje poljoprivredne škole, zaposlio se u Vupiku i oženio s Jadrankom. Ubrzo, 1990. godine, s njom je dobio sina Dorijana. Iduće godine počeo je rat. Dragin Vukovar napadnut je od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi, a on se priključio obrani grada na području Sajmišta. Na početku bio je na položaju na Drvenoj pijaci gdje je i stanovao. Ubrzo se premjestio na Lijevu baru, gdje su bili njegovi prijatelji. Taj dio grada koji je bio jedna od žila kucavica obrane, odolijevao je teškim napadima agresora.

Kobnog 11. studenog počeo je jak neprijateljski napad na već umorne i iscrpljene branitelje koji su jednakom žestinom uzvratili. Drago je bio na smjeni straže u jednoj od kuća na punktu OSA-1 koja je bila meta neprijatelja. U trenutku kada je stigla pomoć, pogođen je snajperskim metkom u leđa. Izgubio je svijest te su ga suborci umotali u deku u namjeri da ga odnesu do bolnice. Međutim, neprijatelj je osuo žestoku paljbu te su na cesti ostali ležati ranjeni Drago Semberac i Robert Pinjuh. Između njih dvojice pala je minobacačka granata i oduzela im život. Tog dana i svojeg prijatelja Drage prisjetio se Josip Gudurić.

Jutro je. Izgleda uobičajeno turobno i bezizlazno, još jedan dan u nizu neizvjesnosti i straha. Znamo da je očekivati pomoć iluzija, tek puka nada koja blijedi iz minute u minutu. Svjesni smo, da onaj konačni trenutak našega kraja, ovisi samo o nama, o našoj snazi, o tome koliko zapravo još dugo možemo na leđima nositi pomahnitale napade agresora… U pozadini ovakvih misli i pitanja, koje se roje i lebde u vakuumu ovoga grada, čuje se zlokobna tutnjava granata koje nemilice padaju uokolo, čas bliže ili dalje, ili tek nekoliko metara od nas. Teško je odrediti koliko već tjedana neumorno pljušti ova kiša projektila, koje već raspoznajemo po zvuku i koje gotovo s lakoćom pogađamo kojemu kalibru pripada i odakle dolazi. U toj neprekidnoj simfoniji mraka, važno je izdvojiti zov ili krik, onaj ljudski, koji kao nožem para zvučnu kulisu granatiranja a može značiti poziv u pomoć prijatelja, koji je samo jedan trenutak prije, stajao pored nas. Ovoga se jutra u zraku osjeća neka tjeskoba, nešto drugačije, nešto buja u nutrini tijela, nepoznato i zastrašujuće. Sati sporo ali neumoljivo teku u dan.

Otkucava 13 h i 30 min. Bliži se smjena straže. Robert, Ivan i Drago se spremaju. Robert, 21 mu je godina, stavlja šljem na glavu, oblači pancirku, uzima oružje, spreman je krenuti. Hrabri mladić koji se treba spremati u diskoteku ili negdje na kavu s prijateljima a ne u crne, vlažne rovove rata. Pored njega Ivan, 20 godina u kojemu tuče srce veliko kao planina, svojom dobrotom i nenametljivošću oplemenjuje ovo ludilo oko nas, daje nam utjehu da nije baš sve što je dobro na ovom svijetu iščezlo i nestalo u ovim zlim vremenima. A onda Drago, moj prijatelj. Samozatajan, skroman i tih, niti jednu zapovijed nije odbio, sam se javljao za ispomoć pri napadu na druge punktove, odlučan u borbi, šutke bi izvršavao sve što je trebalo bez obzira na težinu zadatka. On se kao i mi ostali na neki način osjećao baš dobro da je tu gdje jesmo, jer smo sjajna ekipa bili mi na „Osi 1“. Kod nas se ne može dogoditi da ostaviš prijatelja i spašavaš sebe, takav je bio i Drago, jedan od onih na kojega si mogao računati i biti siguran da u kritičnom trenutku neće okrenuti leđa.

Oni koji su prošli ratišta svijeta, znaju koliko je važno imati pored sebe nekoga pouzdanog, nekoga kome vjeruješ. A nas je vezivala neka jača spona, ona iz mladosti, ona nešto dublja. Davno je bilo kada smo provodili vrijeme družeći se kroz izlaske, uz bilijar ili kod kuće slušajući Pink Floyd, Hendrixa il druge izvođače čije smo ploče preslušavali u nedogled. Planirali smo odlaske na koncerte ili neko ljetovanje u dobrom društvu. Tek koju godinu pred rat se vjenčao sa svojom dragom, a onda 90-te rodio mu se sin, Dorijan. Proslavili smo njegov prvi rođendan i nakon toga više ništa nije bilo isto. Mladost nas je nosila na svojim krilima ne sluteći kako sasvim blizu nas raste mržnja, čiju klicu u sebi nikada nismo nosili i koja nam je bila potpuno nepoznata. Nismo o tome pričali, no znam da nije imao srca otići iz Vukovara. Nije mogao tek tako ostaviti svoje prijatelje, uspomene, ideale. Hrabar je, jedan je od junaka Vukovara! Drago je još jedna karika u lancu kojeg smo isprepleli oko svojih domova, oko svojih obitelji i nismo mogli dopustiti da nas mržnja tih zlikovaca tek tako pregazi i ubija, bez ikakvog otpora i bez pokušaja da se branimo. Nisam ni slutio toga dana kada je odlazio na smjenu straže, da se opraštamo, da posljednji puta razmjenjujemo pokoju riječ kroz šalu. Drago… utkao je sebe u Hrvatsku…

Josip Gudurić, suborac

Jedan od heroja obrane Vukovara, Drago Maksimović u svojoj knjizi Vukovar – grad tisuću istina otkriva nam kako je ovaj tragičan događaj imao još gore posljedice jer su u pokušajima da spase jedni druge život izgubili i Damir Šper te Sabahudin Gršić, praktički djeca.

Imao sam čast dijeliti vrijeme u posebnim povijesnim okolnostima s grupom pravih boraca među kojima je bilo nekoliko izvrsnih, iznimnih ljudi prema kojima sam osjećao poštovanje, ali i veliku odgovornost. Neobično je to kako se i danas s jezivom lakoćom u trenu međusobno prepoznajemo. Ožiljci duše pečat su na licu koji vidi i prepoznaje samo onaj tko ga i sam nosi.

Vani se čuje popodnevna tutnjava, uobičajena za ovaj od Boga zaboravljeni grad, samo povremeno trese se i cijela kuća, ovisno o udaljenosti na kojoj padaju granate. Odjednom u kuću ulijeće mali Robert Pinjuh i urla da ih napadaju minobacačkim granatama. Svi grabimo oružje i trčimo do stražarskog punkta. Preko ceste u kući trojica naših pod jakom vatrom. U jednom trenutku vidim Dragu Semberca koji se okrenuo prema nama i ostao stajati na sredini sobe, a već sljedećeg trenutka pogođen je u leđa. Duga smeđa kosa od siline udara poletjela je zrakom i on je pao. U kontaktu s ostalom dvojicom preko u kući, brzo dogovaramo izvlačenje i određujemo skupinu koja će pretrčati preko ceste i izvući ranjenog Dragu na sigurno. Neprekidno smo izloženi granatiranju, buka je neizdrživa. Svi ostaju u podrumu i imaju zadaću pokrivati skupinu za izvlačenje, a ja ostajem gore u prizemlju, pratim sve i kordiniram akciju. Momci kreću, njih četvorica, brzo i uspješno pretrčavaju cestu i ulaze u objekt. Ulaze i stavljaju Dragu u deku, signaliziraju mi da je teško ranjen i nije pri svijesti te da su spremni za povratak. Događaji koji su uslijedili odvijali su se nezamislivom brzinom.

Na moj signal dečki kreću i kad su bili na sredini ceste, kao da su se otvorile paklene dveri. Silina i koncentracija paljbe kojoj su bili izloženi strašni su. Na cesti su ostali ležati ranjeni Drago i mali Pinjuh, a ostala trojica zakotrljala su se u podzemnu garažu kuće pokraj one u kojoj sam se nalazio. Sva trojica su bila ranjena. Meci ulijeću u prizemlje i u podrum, kidaju komade zidova i odbijaju se od betonskih dijelova. Zaklonio sam se iza zida unutar kuće i pokušavao vidjeti je li vani na cesti netko od mojih živ. U tom trenutku u oči mi je prsnula sitna, fina prašina. Na zidu iza kojega sam zaklonjen, u visini glave ugledam dvije sitne rupice. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da je to snajper s prigušivačem, mali kalibar, veliko punjenje. Obje rupice promašile su me za svega nekoliko centimetara. U istom trenutku začujem glas malog Pinjuha kako s ceste doziva pomoć. Sletim dolje u podrum, upozorim ljude na snajper koji ih vreba, na brzinu odlučim istrčati na cestu po Pinjuha i ostavim pušku da mi ne smeta. Popnem se stepenicama i kroz hodnik istrčim van pognut toliko nisko da sam ljubio beton. Vani na cesti, ležao je na leđima mali Pinjuh, još živ, potpuno svjestan. Ugledao me i tiho rekao:

Drago, molim te dođi po mene!

Iza leđa začuo sam korake i na izlazu iz kuće ugleda sedamnaestogodišnjeg Damira Špera koji je unatoč mojoj zabrani krenuo van pomoći mi u izvlačenju svoga prijatelja. Metak bez zvuka pogodio ga je s leđa točno u srce. Pao je pred mene i živio još samo nekoliko sekundi. Držao sam ga za ruku dok je odlazio. Iznenada, ponovno koraci. Kroz vrata je proletio momak kojega smo zvali Sabahudin, pogođen u glavu, srušio se na Špera i ostao ležati bez glasa. Vrisnuo sam i ustao. Sad mi je već bilo svega dosta. Krenuo sam po Pinjuha udaljenog od mene petnaestak metara, ali nakon nekoliko koraka bezvremeni užas na kojega nisam mogao utjecati jednostavno se nastavio. Između Drage Semberca i Roberta Pinjuha pala je minobacačka granata čija je eksplozija Pinjuha digla u zrak i odbacila prema meni. Pritisak izazvan eksplozijom zalijepio mi je hlače za noge, kosu i kožu na licu nisam osjećao, dok su komadi metala kidali zidove kuće iza mene. Ostao sam stajati. Volio sam tog malog Pinjuha. Prije dva dana dao sam mu svoju pancirku, bio je prerano odraslo dijete, čista i otvorena srca. Vratio sam se u bazu, uzeo dvije zolje i gomilu tromblona te ravnao sve ispred sebe, iz očaja. Počeo sam izvlačiti ljude iz podruma, prvo ranjene, a onda i ostale. Neki su bili šokirani vidjevši toliko mrtvih oko sebe. Sve je stalo. Neprestano sam imao jak osjećaj kako Damir Šper lebdi iznad nas na visini od pet-šest metara i nijemo promatra sve što se događa. Pokupili smo poginule, a ranjene odvezli u bolnicu. Nakon toga sam sjeo i plakao. Bio je to jedini dan kad sam zaplakao.

Autor

Podijeli članak