Dvojicu bratića nisu rastavile barikade, skupa su stradali u opkoljenom Vukovaru – pogibija Marija Kolarića i Darija Pejića

Priča o bratićima Mariju Kolariću i Dariju Pejiću jedna je od najtužnijih vukovarskih ratnih priča. Život dvojice dječaka u rano poslijepodne 29. listopada 1991. prekinula je granata, a njihove sestre ranila. Godinama nakon toga njihove je priče napokon ispričala Ani Galović u romanu Mama, ne vidim nebo.

Mario Kolarić rođen je u veljači 1979. godine u Vukovaru. Bezbrižno djetinjstvo Mario je proveo u naselju Lijeva Supoderica koje se nalazi na ulazu u Vukovar iz pravca Bogdanovaca. Zajedno s dvije godine starijom sestrom Anitom odrastao je u obitelji Tihomira i Ane koji su bili zaposleni u Borovo Commerce-u. Bio je veseo i znatiželjan dječak, a kako je odrastao sve više empatije pokazivao je prema životinjama. Osobito je volio pse i golubove, koje je uz pomoć obitelji i uzgajao.

Mario Kolarić

Mario se često družio sa svojim vršnjakom, bratićem po mami, Darijom Pejićem, rođenim u studenom 1979. Dario je odrastao u Borovu Selu zajedno s deset godina starijom sestrom Ljiljanom. Otac Mlademir i majka Ana također su radili u Borovo Commerce-u. Dario bio veseo dječak s velikim talentom za crtanje kojim je često uveseljavao obitelj i prijatelje. Imao je neobičan hobi u kojem je izrađivao figurice od selotejpa i bile su vrlo uvjerljive. Učenje i školu shvaćao je vrlo odgovorno, sam je znao govoriti: Malo ću k njima na igranje, a onda moram učiti, škola je moja briga!

Dario Pejić

Dječačke snove prekinuo je rat. Pred ljeto 1991. Mario je završio šesti, a Dario peti razred osnovne škole. Njihov kraj uskoro se našao u vihoru rata, a Dario s druge strane barikada, u posjetu kod bratića i sestrične. Dario, Mario i Anita otišli su u ljeto ’91., preko Crvenog križa, na more u Crikvenicu. Odande su se vratili drugom polovicom kolovoza, a par dana kasnije umjesto u školske klupe, školarci su morali u skloništa – krenuo je opći napad na Vukovar.

Mario Kolarić

Rođacima je u Vukovar netom prije stigla i Darijeva sestra Ljiljana, koja se u to vrijeme školovala u Beogradu. Kako se obiteljska kuća Kolarića našla na prvoj crti obrane Vukovara morali su je napustiti te su se sklonili u tada sigurnije naselje Olajnica.

U glavi mi je rušenje crijepova, zvuk razbijenog stakla. Za uzbunu nije bilo mogućnosti. Nije bilo struje, nije bilo vode, nije više bilo ničega.

Anita Kolarić, Marijeva sestra

Kobni 29. listopada bio je naizgled mirniji dan, a onda oko 14 sati jedna je granata pogodila zid sobe u kojoj su se nalazili Mario i Dario. Nekoliko je civila ranjeno, među njima i Ljiljana i Anita kojoj je uz prijelom desne podlaktice, stradala i desna noga u kuku, gdje je geler veličine ljudskog palca pogodio bedrenu kost.

Ilustracija za potrebe knjige Mama ne vidim nebo – autor Vladimir Köter

Svi su zbrinuti u već prepunu vukovarsku bolnicu. Nažalost Mario Kolarić i Dario Pejić podlegli su teškim ozljedama. Anita i majka ostale su u bolnici sve do okupacije Vukovara. Nakon toga, preko Srbije i Bosne, domogle su se teritorija Hrvatske. Obitelj je život nastavila u Virovitici gdje je nakon rata pokopan i Mario Kolarić. Njegovi su posmrtni ostaci ekshumirani s gradskog stadiona Sloga u Vukovaru na početku mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

S druge strane obitelj Pejić pokušavala je doznati što se događa s njihovom djecom u Vukovaru. Ništa pouzdano nisu znali o sudbini svoje djece, niti svoje rodbine. Informacije koje su usmeno kružile govorile su kako su od eksplozije stradali svi članovi obitelji. Tražeći voljena imena na dostupnim listama poginulih Crvenog križa u Dalju i Šidu nadali su se kako se ipak radi o zlim tračevima. Ipak, dan pred Darijev dvanaesti rođendan ispred obiteljskog doma zaustavilo se osobno vozilo iz kojeg je izašla sestra Ljiljana. Spoznaja da Dario nije stigao sa sestrom ugasila je i zadnji komadić nade kako je njihov sin ipak živ. Umjesto rođendanskog veselja i zvuka dječje igre, niz ulicu obitelji Pejić prolomio se bolan jauk, suze i jecaj. I Darijevi posmrtni ostaci ekshumirani su sa stadiona Sloga u Vukovaru i pokopani u obiteljskoj grobnici u Borovu Selu.

Fotografije – privatna arhiva obitelji Kolarić/Ani Galović

Izvori
Literatura
Galović, Ani. Mama ne vidim nebo. Bizovac: Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2020.

Internet
Nataša Ban: “Djeca koje više nema”, HRT, pristup ostvaren 8. veljače 2021., https://zutecizme.wordpress.com/2020/12/04/djeca-koje-vise-nema

Autor

Podijeli članak