“Vratit ću se zadovoljniji, jer ću za obranu svoje Hrvatske dati dio sebe” – poginuo heroj Željko Bartolić

U četvrtak, 29. kolovoza ove godine naš je kolega Željko svojevoljno, sa svojim kolegama, mirno i neprimjetno, a i dostojanstveno otišao braniti Hrvatsku na Baniju. Kad je odlazio, u krugu svojih najbližih rekao je: “Vratit ću se zadovoljniji, jer ću za obranu svoje Hrvatske dati dio sebe”. Na žalost, dan kasnije srpski teroristi izveli su zajedno s okupatorskom vojskom koordinirani minobacački napad na nekoliko sela na Baniji, sve sela nastanjena s većinskim hrvatskim pučanstvom. U napadima, što su potrajali gotovo cijeli petak i noć na subotu, na položaju u Sunji i Hrvatskoj Kostajnici, Dubici kao i selima Gređani, Komarevo, Hrastovica, Taborište ispaljeno je preko sedam stotina minobacačkih granata. Prema podatcima kriznog štaba, 31.08. ove godine ujutro jedna je osoba poginula. Još tada nismo znali da je, na žalost, poginuo naš Željko…

Ovim riječima od Željka Bartolića, heroja Domovinskog rata, oprostila se njegova kolegica s posla, ispraćajući ga 3. rujna 1991. na zagrebačkom Mirogoju.

Željko Bartolić rođen je 17. svibnja 1962. godine u Zagrebu. Odrastao je u obitelji Šimuna i Alojzije s mlađom sestrom Jasminom. Nakon što je završio srednju ugostiteljsku školu zaposlio se kao konobar. Radio je u hotelu InterContinental, a oženio se za Rozaliju, po zanimanju recepcionerku. Imao je dvoje djece, bio je društven i veseo te posvećen obiteljskom životu.

Od siječnja 1991. godine bio je pripadnik pričuvnog sastava MUP-a Republike Hrvatske. Zajedno s kolegama iz 7. policijske postaje Trešnjevka napokon se koncem kolovoza uputio na ratište s ciljem obrane Sunje. Nažalost ondje je ubrzo, 31. kolovoza 1991., položio svoj život na oltar domovine.

Zauvijek je lice Željka Bartolića nestalo, nikada više Željko ne će upitati gosta čime ga može uslužiti. Rat, nesmiljeni rat, natjerao ga je da bijelu konobarsku bluzu zamijeni odorom i umjesto pladnja dao mu u ruku pušku. Taj rat, ničim izazvan od strane Republike Hrvatske, nametnut je svima nama! U svakom se ratu gine, ali možemo ovdje postaviti posve obično pitanje: “Zašto baš naš Željko? Kome je on bilo što loše naumio u svojih 29 godina mukotrpnog života u kojem je nastojao samo stvarati, a ne razarati?”. Po zanimanju konobar, a po pozivu hrvatski vojnik, Željko je na Oltar svoje Domovine, koju je neizmjerno volio, dao najvrijednije što je imao. Dao je svoj život. Pao je herojski, na braniku samostojnosti, cjelovitosti i neovisnosti svoje Domovine. I obećajemo, da smrt Željka Bartolića nije uzaludna, a ni beskorisna. Željko je svoj život ugradio u temelje samostojne i neovisne Republike Hrvatske Premda smo sa Željkom Bartolićem provodili kraće vrijeme, on je bio naš pričuvni redarstvenik, ipak smo o njemu stekli sliku čovjeka otvorenog srca, vesele naravi i čovjeka odanog svojoj obitelji i svojoj Domovini. Željko je bio čovjek predan poslu, pa i kad ga je povremeno obavljao, bio je vrijedan suradnik, pun želje da svlada i redarstveni posao. Pri tom mu ništa nije bilo teško: ni dežurstva, ni obilasci terena, ni noćni rad. Njegovom smrću izgubili smo vrijednog suradnika i radnika, koji je sve poslove koji su mu bili povjeravani obavljao tamo i pošteno. Opraštajući se u ovoj teškoj prilici od našega Željka možemo reći da smo željeli s njim dočekati i proslaviti rođenje njegove treće bebe, koju je tako željno iščekivao i želio. No, teroristički je metak prekinuo naprasno sve njegove i naše želje.

kolega iz 7. policijske postaje

Iza sebe Željko Bartolić ostavio je petogodišnjakinju Valentinu te trogodišnju Petru i suprugu Rozaliju koja je trudna. Iduće godine rodila je kćerkicu koju je nazvala Željka po njezinom pokojnom ocu.

Objasniti djetetu smrt vrlo je teško. Starije kćeri bile su male, bilo im je teško razumjeti zašto im tate više nema. Moja je Petra čekala svoga tatu, plakala je i mislila da će se odnekud ipak pojaviti. Pokušala sam im objasniti da je rat i da postoje zločesti ljudi koji ubijaju, a da je njihov tata išao braniti domovinu, nas i naš dom. Unatoč tome što sam im rekla da je s Isusom na nebu, nisu razumjele. Moje cure bile su sretne što će dobiti seku: jedan je život otišao, a drugi se rađao.

Jedan jedini san si snio
da bi u neovisnoj Hrvatskoj živio
i da Hrvati ne budu sluge tuđinu,
svim srcem si volio našu Domovinu.
Kad su zli dušmani mržnjom opijeni
htjeli pokoriti tvoj hrvatski narod voljeni
i na kartama nam novi Križni put ucrtali,
veliku Srbiju na kartu Europe upisali.
Ti nisi čekao da te Domovina zove
i da ti dušmani unište snove
u Sunju si dragovoljno došao,
voljenu Hrvatsku nisi im dao.
U tebi je kucalo srce herojsko,
tvoje srce purgersko i hrvatsko,
koje je prestalo da kuca tog ljetnog dana,
tvojoj supruzi i kćerkama velika rana.
Za Domovinu si dao život svoj,
Željko, naše Hrvatske ti si heroj,
tvoje kćerke i supruga tvoja,
neizrecivo vole tebe, svojeg heroja!
Počivaj u miru Božjem, u rajskim vrtovima,
dok spavaš u krilu nebeskim anđelima!

Hrvoje Horvat Hrki

Izvori
Literatura
Turić, Gordana. U viteza krunica(knjiga I). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.

Internet
Renata Rašović: “Nosila je treće dijete kad je 1991. izgubila supruga branitelja koji je poginuo u Sunji”, pristup ostvaren 24. kolovoza 2021., https://www.vecernji.hr/vijesti/nosila-je-trece-dijete-kad-je-1991-izgubila-supruga-branitelja-koji-je-poginuo-u-sunji-1226206

Autor

Podijeli članak