(Č)etničko čišćenje Vojvodine – ubojstvo obitelji Oskomić-Tomić

Vojvođansko selo Kukujevci, smješteno kraj Šida u Srbiji, već prije rata bilo je obilježeno epitetom „ustaško“. Gotovo svi stanovnici po nacionalnosti su bili Hrvati što su bez srama isticali.

Kada je počeo Domovinski rat dio stanovnika otišao je u Hrvatsku, a nekolicina se uključila i u Zbor narodne garde. Dio stanovnika ostao je u svojem selu u nadi da će moći mirno živjeti u svojim domovima. Ipak, pritisak je bio golem. Jedna od obitelji koja se našla na meti onih koji su htjeli etnički čistu Vojvodinu bili su Oskomići.

Nikolu Oskomića i nekoliko Hrvata u jesen 1992. godine pretukli su u Kukujevcima četnici, iz paravojne formacije „Dušan Silni“, uz prijetnje da moraju odseliti ili će biti poklani. U lipnju 1993. Nikola je pozvan na razgovor u policijsku postaju u Šidu gdje su ga tukli policajci uz prijetnje da mora odseliti ili će biti ubijen. Sve to nagnalo ga je da ode u Hrvatsku te potraži mogućnost zamjene imanja s nekim od hrvatskih Srba. Nakon bezuspješne potrage 21. srpnja 1993. vratio se kući gdje je zatekao uništeni voćnjak i vinograd.

Svi ti događaji bili su uvod u strašan zločin koji se dogodio u kasnim večernjim satima 29. srpnja 1993. godine. Oko 22 sata u blizini Oskomićeve kuće zaustavila se Lada u kojoj su se nalazili pripadnici dobrovoljačkog odreda iz Smederevske Palanke u Srbiji, a koji su ratovali u Hrvatskoj. Prema kući ubrzo su krenuli Goran Vuković i Pavle Drašković, a u autu je ostao njihov zapovjednik Milan Nikolić, zvani Đeneral.

Vidjevši da je 52-godišnji Nikola Oskomić ušao u dvorište kuće krenuli su za njim maskirani „fantomkama“ te s kirurškim rukavicama kako ne bi ostavljali otiske. Sustigavši ga krenuli su ga najprije tući i ispitivati zašto se nije odselio. Zatim su ga izudarali pajserom po glavi te svezali telefonskom žicom i bacili u ostavu da tako polumrtav krvari.

Ušavši u kuću zatekli su Nikolinu 50-godišnju suprugu Agicu Oskomić koju su, nakon što su je više puta udarili pajserom po glavi, ubili upucavši je u glavu. Žrtva ovog zločinačkog pohoda bila je i Agičina teta, 87-godišnja Marija Tomić. Starica je vidjevši što se događa počela vrištati te je i ona ubijena hicima u glavu iz automatskog oružja. Na koncu su se vratili do Nikole te ga ubili s tri hitca.

Stravičan prizor iduće jutro zatekla je Zlata Oskomić, udovica Nikolinog brata Đure. Mjesto je odmah blokirala policija, a tijela su prevezena u Novi Sad te ubrzo vraćena u Kukujevce gdje su pokopana. Događaj je unio paniku u selo. Očevidaca ako je i bilo, u strahu za vlastiti život nisu progovarali. Što se točno dogodilo vjerojatno se nikada ne bi niti saznalo da se jedan od ubojica, Goran Vuković, nepuna tri mjeseca kasnije nije predao zbog ovog zločina te ubojstva Stevana Koršlaka u Sotu par mjeseci ranije.

Ispostavilo se kako je ubojstvo obitelji Oskomić-Tomić bilo pomno planirano, a izvršitelji zločina, bili su u dosluhu s lokalnim četnikom Petrom Živkovićem, predsjednikom ogranka Šešeljeve Srpske radikalne stranke u Sotu. Na suđenju je, pored ostaloga, zaključeno je kako se radilo o zločinu motiviranom vjerskom i nacionalnom mržnjom, a koji je za cilj imao etničko čišćenje Vojvodine od nesrpskih naroda.

Za ubojstvo Stevana Koršlaka i obitelji Oskomić-Tomić, kao i više drugih kaznenih djela, Okružni sud u Sremskoj Mitrovici 1996. osudio je Gorana Vukovića na 15 godina zatvora, Pavla Draškovića na 10 godina, a Milana Nikolića na 3 i pol godine. Petar Živković oslobođen je. Presudu je 1999. potvrdio i Vrhovni sud u Beogradu.

Zahvaljujući zalaganju Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, Stjepan Oskomić, sin ubijenih Nikole i Agice dobio je 2015. od Srbije odštetu u iznosu od oko 8500 eura za ubijene roditelje.

Progon Kukujevčana iz njihovog sela nastavio se i nakon ovog zločina. Ukupno je za vrijeme rata protjerano 1800 stanovnika, dok ih je, uključujući obitelj Oskomić-Tomić, sedmero ubijeno.

Izvori
Literatura
Pinter, Zlatko. Progon i stradanje Hrvata u Vojvodini tijekom Domovinskog rata : (prilog kronologiji srbijanskog terora nad Hrvatima u istočnom Srijemu, Banatu i Bačkoj od 1986. do 1995.). Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2020.
Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini. Beograd: Fond za humanitarno pravo, 2019.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Ivana Dujmovića, prikupljeno 17. prosinca 2020.

Podijeli članak