Iz Beograda su tenkove ispratili s oduševljenjem – počela okupacija Baranje

Nakon što je u travnju 1991. godine u baranjskom selu Jagodnjak, u organizaciji regionalne Srpske demokratske stranke, održan velikosrpski miting situacija u tom kraju Hrvatske postajala je sve napetija. Srbijanski političar i četnički vojvoda Vojislav Šešelj ondje je jasno poručio okupljenima da se nalaze na teritoriju buduće „Velike Srbije“. Srpski narodni poslanik Milan Paroški čak je nadjačao Šešeljeve poruke mržnje poručivši tamošnjim Srbima:

Tko god vam dođe i kaže da je ovo njegova međa, taj je uzurpator, taj je došao da osvaja, tog imate pravo da ubijete kao kera pored tarabe.

Idućeg mjeseca, u noći s 5. na 6. svibnja 1991. mještane Batine probudili su tenkovi JNA koji su mostom preko Dunava pristizali iz Vojvodine i smjestili se oko tog pograničnog mjesta. Bila je to uvertira u ono što se dogodilo na današnji dan, 3. srpnja 1991. kada su snage JNA, ojačane srpskim rezervistima i dobrovoljcima iz redova četničkih postrojbi, ušle s područja Vojvodine u Baranju te započele njezinu okupaciju.

Kolona od 60-ak tenkova i drugih vozila, koja je krenula iz Beograda, razdvojila se; dio je otišao na područje Belog Manastira, u objekte pod nazorom JNA, ponajviše u vojarnu “Kosta Nađ”, dok je drugi dio zauzeo položaje blizu hrvatsko-mađarske granice. Unatoč ovim manevrima JNA tijekom srpnja nije borbeno djelovala u Baranji u kojoj je tog mjeseca redovno obavljena žetva pšenice koja je te godine obilno rodila.

Idućeg mjeseca započela je otvorena agresija, a potkraj kolovoza Beli Manastir i većinu Baranje gotovo su u cijelosti zaposjele srpske agresorske postrojbe, silom protjerujući većinsko hrvatsko stanovništvo i mađarsku manjinu. Istodobno su avioni JNA redovito ulazili u zračni prostor Mađarske, čime su izazvali revolt susjedne države i prijetnju da će vojno reagirati nastave li se borbeni preleti.

Padom Bilja 3. rujna 1991. Baranja je okupirana, izuzev dijelova Osijeka Tvrđavica i Podravlje. Dio Baranje kod Kopačkog rita, oslobođen je u prosincu 1991. u operaciji “Đavolja greda”. Iako je 1992. godine Samostalna uskočka satnija pokušala minirati most kod Batine, Hrvatska vojska pokušala osloboditi veći dio Baranje, ona je ostala pod okupacijom pobunjenih Srba sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1997. godine.

Zanimljivo, neki stručnjaci, pa tako i vodeći stručnjak za međunarodno pravo akademik Davorin Rudolf, tumače da bi se upravo 3. srpnja 1991. godine morao smatrati službenim početkom rata između republika Srbije i Hrvatske. Prema toj interpretaciji krvave sukobe u Pakracu, Plitvicama, Borovu selu i na Banovini valja smatrati pobunom ili unutarnjim sukobima pobunjene manjine protiv legalnih vlasti, dočim bi ulazak tenkova i okupacija Baranje bio oružani sukob dviju država, odnosno agresija Republike Srbije, jer je Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. godine proglasio državnu neovisnost i suverenost.

Naslovna fotografija – okupljeno mnoštvo u noći s 2. na 3. srpnja pozdravlja odlazak kolone JNA prema Hrvatskoj

Izvori
Literatura
Sentić, Marija. Kronologija Republike Hrvatske 1990. – 1998.. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, Školska knjiga, 2015.
Vrbošić, Branko. 707 dana pakla: “Somborska skupina” od akcije i zatvora do slobode. Osijek: Matica hrvatska, 1995.
Taslidžić, Davorin, prir. Crna svitanja. Beli Manastir: Zavod za baranjsku povijesnicu, 2011.

Televizija
Okupacija Baranje – TV Kalendar. Hrvatska radiotelevizija. autor Tomislav Šulj, urednik Vladimir Brnardić, 3. srpnja 2014.

Autor

Podijeli članak