“Evo ustaša, došao je iz Kanade da ostavi kosti na hercegovačkom kršu!“ – zarobljen Davor Glasnović

Na današnji dan, 4. svibnja 1992. godine, na kupreškom bojištu u blizini sela Zanagline zarobljen je dragovoljac Domovinskog rata Davor Glasnović.

Davor Glasnović rođen je 24. veljače 1954. godine u Zagrebu u obitelji podrijetlom iz sela Janjevo na Kosovu. Par godina kasnije obitelj Glasnović emigrirala je u Kanadu gdje je Davor odrastao s bratom blizancem Željkom. Ondje se školovao, studirao je suvremenu povijest, a služio je i kanadsku vojsku. Kada je vidio da je u istočnoj Hercegovini spaljeno selo Ravno nastanjeno hrvatskim stanovništvom nije mogao više razvoj događaja promatrati preko TV-a. Zajedno s bratom Željkom, došao je u studenom 1991. godine iz Kanade u Hrvatsku te se priključio Specijalnoj postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske – Bojni Frankopan.

Ubrzo nakon što mu je brat Željko, početkom travnja 1992. godine, u bitci za Kupres teško ranjen, Davor je također teško stradao.

Akcija u kojoj sam ja bio zarobljen mi smo držali odstupnicu na cesti, pazili cestu kod sela Ravno. Stigli smo na položaj u šest i trebali smo odstupnicu držati do osam ujutro. Udarna grupa koja je trebala napasti položaj nije mogla izvršiti napad zbog toga što je neprijatelj dobio pojačanja u toku noći, to sam tek kasnije saznao. Oni su okupirali visine. Ja se sjećam, pogledao sam sat i točno u 10 sati i počela je vatra s lijevog boka, a ja sam bio na krajnjem desnom boku. Ja nisam vidio, koliko smo bili raštrkani uz cestu i to je šuma bila, ja nisam vidio odakle dolazi vatra. Ja sam sjeo i vatra se intenzivirala, metci šušte. Šestero naših momaka kreću prema meni i kažu: “Glasnoviću moramo se povući, opkoljeni smo.” Ja sam trknuo dolje niz brijeg jer se nisam mogao branit s položaja gdje sam bio. Jedan čovjek, od mene lijevo, je bio pogođen. To se sve jako brzo odigralo. Jedini put prema našim linijama je bio 400-500 metara brisanog prostora. Momci koji su bili sa mnom su protrčali taj prostor i oni su bili tako iznenađeni da nisu na njih stigli pucati. Međutim kad sam ja stigao i kad sam ja počeo trčati počeli su na mene pucati. Skoro sam stigao grupu koja je ispred mene potrčala i zadnji čovjek je bio 3-4 metara ispred mene i kad sam zakoračio kao da me netko s maljem udario. Odletjela puška, odletio ja. To je bio pancirni metak. Pogodio me u desnu nogu i i bedrena kost mi je bila potpuno prepolovljena. Uopće nisam mogao micati prstima. Momak ispred mene okrenuo se da vidi može li mi pomoći i pokazao sam mu da briše jer bi poginuo da je probao. Nije prošla ni minuta došli su četnici tamo gdje sam ležao.

Davor Glasnović

Ono što je uslijedilo zauvijek mu je promijenilo život. Petnaest mjeseci zarobljeništva i torture. Za to vrijeme promijenio je nekoliko logora od kninskog preko Stare Gradiške do Manjače. Potresno svjedočanstvo o onome što je doživio našlo je svoje mjesto u knjizi Pakao srpskog logora Stara Gradiška, 1992. godine autora Vlade Radošića.

“Prvo što su mi rekli nakon zarobljavanja; “Evo ustaša, došao je iz Kanade da ostavi kosti na hercegovačkom kršu!“, no ipak skinuli su mi hlače i vezali me konopom. Od vezivanja cirkulacija mi se u ruke nije vratila dva tjedna. Vukli su me po kupreškom kršu… Ruke sam imao svezane na leđima, oderali su mi kožu i polomili rebra. Dolaskom na jednu visoravan jedan četnik je izvadio bodež, rekao je: „Što je ovo?!” i odrezao mi lijevo uho! Rekli su mi i da će me odvesti u selo, ispeći na ražnju… Znao sam da su to u stanju učiniti, jer ima dokumentiranih činjenica iz 2. svjetskog rata, gdje su partizani i četnici, dvije iste pasmine, to doslovno radili. Nekoliko puta sam padao u nesvijest.

KUPRES

Onako prebijenog i izmrcvarenog dovukli su me do jedne ceste gdje je naišao kamion jugo-vojske, te su me ubacili u isti i odvezli u Kupres i zatvorili u neki podrum. Tada sam prvi puta vidio kako se odnose prema drugim zarobljenicima. Imao sam malo sreće što sam bio teško ranjen pa me nisu odmah počeli maltretirati. Jednog muslimanskog civila su najteže mučili. Trebalo bi mi dugo vremena da sve to opišem! Gazili su po njemu, skakali na njega, udarali ga nogama, rukama. Jedan dan sam zadržan u Kupresu, ispitivao me neki vojni obavještajac i mislio je da sam, moj brat Željko Glasnović.

KNIN

Iz Kupresa odvezen sam po vojnoj policiji u kninsku bolnicu gdje sam boravio oko dva tjedna, a potom prebačen u logor za ratne zarobljenike ,,Stara bolnica” u Kninu. Dana 02. 06. 1992. da nas sakriju od Crvenog križa, odlučili su nas dio logoraša (mislim da nas je bilo 24) prebaciti u logor za ratne zarobljenike „Stara Gradiška“. Vozila nas je vojna policija iz Drvara u dva transportera, bilo je užasno vruće, svi su morali klečati… I u filmovima vidite kako su zatočenici izuzetno žedni i viču: „Vode, vode!” Tada sam shvatio da to uopće nije pretjerano. U vožnji od Knina, u transporteru su nas sve nemilo tukli tako da je jedan momak (mislim da se zvao Ante Stanić) umro na meni od batina. Kada smo prolazili kroz sva ta srpska sela, zaustavljali su transporter u nekim mjestima i lokalni ljudi su nas batinjali. Mnogi od tih jadnika padali su od batina na mene i ja sam ih morao odgurivati da se ne ugušim. Izderao sam si tako sve laktove… Zamalo sam dehidrirao. Neljudi ima svugdje, to isto podsjeća na 1945. kada su naše ljude nakon rata vodili po Baniji i lokalci su ih ubijali od batina.

STARA GRADIŠKA

Dolaskom u logor za ratne zarobljenike „Stara Gradiška” iz transportera su izvadili ubijenog i nije mi poznato dalje ništa o njemu, ali smo i tamo imali “dobrodošlicu”. Nakon “prijema” i liječničkih pregleda mislim da je nas 6 ili 7 logoraša (ranjeni i teško ozlijeđeni) po istoj vojnoj policiji prevezeno vojnu bolnicu u Banja Luku, dok su drugi ostali u logoru.

BOLNICA BANJA LUKA

Za vrijeme boravka u bolnici prošao sam strašne torture, mrcvarili su me dan i noć. Liječnici bi puštali u bolnicu vojnike da me muče. Dva mjeseca sam ležao na nosilima, u donjem rublju. Tukli su me svaki dan. To je bila zona sumraka, nešto strašno… Nakon četiri dana više uopće nisam mogao spavati, Tukli su me po rukama elektrošokerom za krave i gledao sam kako mi arterije doslovce pucaju. Najgore je bilo kod smjene stražara. Tukli su me po glavi, već sam mislio da će me ubiti, probudio sam se u lokvi krvi… Ja sam još i dobro prošao, kako su drugi završili. Sjećam se još jedne strašne epizode: – U banjalučkoj bolnici, tijekom noćne smjene došli su neki vojnici, zgrabili su me za koljeno. Imali su električnu bušilicu i probušili mi koljeno s jedne i s druge strane, liječnici su bili distancirani na neki način, ja ne bih krivio medicinsko osoblje, oni nisu bili prisutni. Da sam im išta rekao, ne bi bilo nikakve koristi. Pisao sam Crvenom krížu, to su cenzurirali. Nekako sam se javio tetki u Zagreb i tako su moji saznali da sam živ, Kada je napokon došao Crveni križ, imali su što vidjeti. Nisam im trebao ništa govoriti, a tamo sam se zadržao do početka kolovoza 1992, kada sam prebačen u logor za ratne zarobljenike „Manjača”.

MANJAČA

Manjača je bio kompleks bivše jugoslavenske vojske za stoku, a tako su se i ponašali prema nama. Mene su stavili u štalu za konje s dosta civila (ranjenici i bolesnici) koje su pokupili tijekom etničkog čišćenja a najviše je bilo muslimana. Kada sam čuo kako batinjaju ljude, mislio sam da nitko nema šanse preživjeti. Jednu noć su doslovce do smrti zgazili četvoricu… Jednog Filipovića su tjerali danima da stoji s rukama iznad glave i udarali ga. Kada više nije mogao, okončali su ga. Čovjek je prije smrti jednom uspio utrčati u minsko polje koje je bilo postavljeno oko logora, ali ipak je popustio nagovaranjima svojih prijatelja i vratio se. Kada su iz Omarske u Manjaču prebacivali ljude, hodali su između njih i tukli ih šipkama i željeznim lancima, tko bi se srušio, bio bi ubijen. Na svoje sam oči vidio kako su četvorici prerezali grkljan! Sjećam se kako su na taj način ubili jednog ugostitelja iz Prijedora, Bošnjaka. Rekli su mi: “Eto Glasnoviću, da vidiš, kako se to radi.” Kakva god bila „Manjača”, ona je za mene bila spas, s obzirom na to što su mi sve radili u bolnici u Banja Luci, i početkom rujna 1992. prebačen sam u VIZ Banja Luka.

VIZ BANJA LUKA

Zatvorili su me prvo s kriminalcima, a potom sam u ćeliju dobio hrvatskog branitelja Kačunko Igora. Znam da je u istrazi bio i Ruždija iz Kupresa. Banjalučko Vojno tužilaštvo pokrenulo je optužnicu protiv mene i teretili me za ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisano u čl.142 KZ SFRJ.

RAZMJENA

Razmijenjen sam nakon punih 15 mjeseci kod Dragalića: – Mijenjali su nas četiri za četiri, ja, Kačunko Igor, Maljur Ivan i Miletić Zlatko. Sjećam se da su naši kasnili i da su nam Srbi rekli da neće biti ništa od razmjene. Pogledali smo se i dogovorili da natrag ne idemo i da ćemo napasti stražara, pa što bude… Ipak, naši su se pojavili. Dovoljno je bilo vidjeti kako izgledaju njihovi zarobljenici, a kako smo mi izgledali, pa odmah možeš da ocijeniš u kakvim je tko uvjetima i odnosu bio. Nakon izlaska iz zatočeništva, niti jedna hrvatska služba, nitko iz naših institucija nije razgovarao sa mnom. Nakon što sam izašao na razmjeni, nitko me nije debrifirao. Samnom su pričali samo članovi jedne danske nevladine udruge i neki novinar. Od hrvatskih vlasti baš nitko nije razgovarao samnom! Nije ih zanimalo niti gdje sam bio, što sam sve vidio, tko me je mučio, tko je naredivao… Ništa! Prije par godina zvali su me iz DORH-a kao svjedoka tek u nekom desetom slučaju protiv nekog Jorgića i to je sve.”

Izvori
Literatura
Radošić, Vlado. Pakao srpskog logora Stara Gradiška, 1992. godine. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2018.

Televizija
Kad hrvatsko srce bije. Hrvatska radiotelevizija. scenarist i redatelj Ninoslav Lovčević, 1996.

Autor

Podijeli članak