“Negdje na Kupresu u pjesmi još djevojke tvoje ime spominju…” – rođen heroj Franko Lohajner

Na današnji dan, 26. travnja 1971. godine, rođen je u Rijeci jedan od nepoznatih heroja Domovinskog rata – Franko Lohajner.

Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u samom srcu Opatije gdje je živio u obitelji oca Franje i Mirjane. Ostao je upamćen kao susretljiv, vrijedan i nasmijan momak. Nakon što je završio srednju ugostiteljsku školu upisao se na Ugostiteljski fakultet u Opatiji kao 19. na rang listi primljenih studenata što je bio izniman uspjeh. Ipak prije početka studija, 1990. godine, stigao mu je poziv iz JNA za odsluženje vojnog roka te odlazi u Novi Sad. U prosincu 1990. vraća se u Opatiju te uključuje u politički život o čemu na svom blogu piše Marija Juračić:

Franko je bio srčan mladić. Istovremeno i blag i strastven i sve što je činio, činio je sa srcem. Tako je volio i tako je radio. Nije mu bilo teško u ljetnim mjesecima nositi prtljagu turista za napojnicu, ali je nalazio vremena i za djevojke i društvo prijatelja. U tim zbunjujućim vremenima, on je dobro znao što želi učiniti. S grupom mladića skidao je noću jugoslavenske zastave sa državnih ustanova, kamenovao vojna vozila JNA, a pred čuvanom takozvanom Mamulinom vilom, koja leži na samome moru, često se s barke orila njegova pjesma: A sad adio! Mlad, rječit i energičan počinje se baviti političkim radom i surađuje s Markom Veselicom i glumicom Nelom Eržišnik, ali osjeća da njegovo mjesto nije za govornicom, nego na bojištu.

U jesen 1991. godine otišao je sa skupinom dragovoljaca u istočnu Slavoniju sa željom da pomogne obranu Vukovara no kako se taj grad našao u blokadi ostao je u Osijeku. Ondje se zadržao kratko vrijeme nakon čega je otišao u Zagreb. Tamo je ubrzo postao pripadnik 204. brigade Hrvatske vojske, onog dijela preživjelih vukovarskih branitelja koji su se okupili u Rakitju oko Ivana Kapulara. Nakon borbi u zadarskom zaleđu oko Smokovića i Zemunika Donjeg, Franko Lohajner, zajedno s vukovarskim herojima, odlazi u Bosnu i Hercegovinu gdje sudjeluje u bitci za Kupres u kojoj je i položio svoj mladi život.

Zbog konfiguracije terena teško se uspostavlja veza s našima i još ne znam što se događa. Čujemo borbu i kod Eminovog sela i kod motela gdje je položaj oko dvije stotine neiskusnih dragovoljaca iz Posušja i okolice i bez ratničkog iskustva. „Golfom“ odlazim nekoliko kilometara naprijed i pokušavam razabrati što se dešava. Već je pala nekakva gusta magla, vidljivost je minimalna. Situaciju mogu razabrati tek sluhom. Motorola šuti. U blizini jedne stočne farme nasred ceste izbušen „puch“ nekih dečki što su na Kupres stigli iz Siska. Jasno mi je sad da je riječ o napadu iz Kupresa. S Frankom Lohajnerom odlazim do naših dečki smještenim u nekim barakama na rubu sela. Konačno dobivam vezu s Antom Brkanom koji mi kaže: “U gabuli smo. Nemoj ništa pitati, radi što god znaš.“ Kao da je došlo do rasula bojišnice. Dečki s farme su se već preko brda izvukli, Franko i ja se privlačimo mostu preko Šujice, magla se postupno razilazi. Već je prošlo 10 sati. Tu vidimo oklopni transporter Srba kako oprezno prilazi mostu. Plašili su se da je miniran. Franko je prvi pucao zoljom. Bili smo u koritu rijeke i relativno dobro zaštićeni obalom. I Frankova i moja raketa su pogodile. Znam da je transporter ostao kod mosta. Pod vatrom nekog tenka se povlačimo u selo i pokušavam organizirati daljnje odstupanje. Više nemamo dovoljno ni streljiva. Dio boraca sam uspio prebaciti našim tenkom i transporterom, a Franko, ja i nekoliko dečki pokušali smo se nekim kamionom preko polja prebaciti u Malovan.

Ivan Šnajdar, suborac

Nažalost kamion u kojem se nalazio Franko pogodila je granata te su on i njegovi suborci 10. travnja 1992. poginuli. Posmrtni ostaci Franka Lohajnera napokon su identificirani 2001. godine te pokopani na groblju u Klani kraj Rijeke. U spomen na ovog heroja Marija Juračić napisala je dirljivu pjesmu:

Slika zaustavljena u oku.

Ti mlad, gotovo dječak, vedrog oka

i osmijeha.

Godina  devedeset i neka.

Učiš  njemačke, nepravilne glagole

i smiješ se mojim riječima da ćeš tih

stotinjak glagola lako savladati.

Važni su ti ti glagoli

toga trenutka

a stvarnost ratišta

i stratišta

prihvaćaš bezbrižno lako, onako usput

kao što se jede sladoled

ili gleda nogometna utakmica.

Negdje na Kupresu

u pjesmi još djevojke tvoje ime spominju

još se sjećaju tvojeg osmijeha zaustavljenog

negdje kraj gladne čelične zvijeri

koju si  zoljom  usmrtio

kada se u oku zaustavila slika.

Toga dana zaboravila sam smijeh.

Toga dana nestalo je bezbrižnosti.

Toga dana rat je pohodio

mirne vizure ispred tvoje kuće

uspavanog gradića na obali.

Ja još  ne mogu oprostiti sebi što te nisam naučila

da nikada nema pobjednika

da se gospoda međusobno uvijek dogovore

da najbolji ratnici postaju smetnja

da uvijek gube nejaki

da se pohlepa i grabež pod ruku vode

da su ratovi kolijevke lopova

da sumnjaš u riječi velike

da grobove pohode samo majke

i prigodno, po dužnosti

netko

koga ti ne bi želio vidjeti.

Izvori
Literatura
Čutura, Dinko ur. Heroji ne umiru (I. knjiga). Zagreb: Hrvatska zejdnica udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Republike Hrvatske, 2009.

Internet
Marija Juračić: “Franko Lohajner na maglovitoj stazi Kupresa, Očaravanje, pristup ostvaren 20. travnja 2019., https://www.ocaravanje.com/franko-lohajner-na-maglovitoj-stazi-kupresa/