Nakon uspjeha hrvatskih snaga u zadarskom zaleđu u operaciji „Maslenica“ početkom 1993. godine na meti srpskog topništva sve se češće nalazio grad Šibenik.
Današnji, 2. ožujka 1993. godine, bio je relativno miran utorak. Nakon tjedan dana prekida otvorene su osnovne i srednje škole, vrtići i poduzeća. Ljudi su bili na poslu, djeca u školama, čak je u večernjim satima odigrana košarkaška utakmica između Elemesa iz Šibenika i Montmontaže iz Zagreba. Još mokre od tuša, košarkašice su morale u sklonište. Naime oko 21 i 30 sati po gradu su počeli padati razorni projektili, a grad je proparao i zvuk sirene koji je označavao opću opasnost.
Iz neprijateljskog uporišta u selu Bratiškovci cijeli je Šibenik s okolicom (Vodice, Bilice, Lozovac) zasut razornim raketama i granatama. Jedan od tih projektila u naselju Šubićevac, u ulici Ivana Mažuranića, pogodio je i probio krov stana obitelji Džaja.
U stanu obitelji Džaja, u samo jednom trenutku nestala su tri pokoljenja te obitelji. Život je izgubio 12-godišnji Ante, njegov 41-godišnji otac Mile te 79-godišnji dida Ivan. Taj je starac dvadesetak dana ranije pobjegao iz okupirane Promine (zaseok Klicići) preko Miljevaca obitelji svog sina u Šibenik nakon što su mu Srbi ondje ubili brata.
Antina majka Zdenka koja se nalazila u kuhinji teško je ranjena i jedva je preživjela ovu tragediju. Ante Džaje sjećaju se kao „malog genija“ koji je redovno ministrirao u župnoj crkvi. On je jedan od nekoliko stotina djece koja su stradala u Domovinskom ratu čija imena moramo pamtiti.
Projektil je probio betonsku deku i pao u dnevni boravak, a udarac je bio toliko silan da je probio pod i bomba je završila u stanu ispod. U njemu se nalazila Marica Koštan s majkom Tonkom, staricom od 92 godine.
Počelo je sipat odozgo s gornjeg kata, nestalo odma struje, sve se rušilo na me. Ne mogu doć do vrata, noge odsječene. Majko mila, pomagaj, zovem ljude u pomoć. Nikako oni izvana, da otvore vrata, ugušit ću se, mislim. Susjedi nekako otvore. izađem van, a ne znam di ću. Vratim se opet unutra, majka mi stara ostala, gledam di je, šta ću s njom. Zovem susjede, dotrči naš susjed Emir i iznese mater na rukama ko da je malo dite.
Marica Koštan
Ante, Mile i Ivan Džaja pokopani su u Donjem Polju kraj Šibenika. Dan nakon njihovog ubojstva uvedeno je izvanredno stanje te je krenula masovna evakuacija stanovništva prema Primoštenu, Rogoznici i otocima.
Mnogo godina kasnije književnik Tomislav Šovagović napisao je priču “Kad narastem bit ću Dražen” koja ovaj događaj i život Ante Džaje pripovijeda iz prvog lica. Ogranak Matice hrvatske Vukovar nagradio ga je 2015. za nju prvom nagradom za kraće književno djelo o Domovinskom ratu. Priča je objavljena 2020. godine u istoimenoj zbirki priča iz Domovinskog rata.
Izvori
Literatura
Šovagović, Tomislav. Kad narastem, bit ću Dražen (Priče iz Domovinskog rata). Osijek:: Ogranak Matice hrvatske u Vukovaru, 2020.
Periodika
Davorka Blažević, Marijan Džambo, Omer Jureta, Ivo Mikuličin: Šibenik: Povratak pakla rata, Slobodna Dalmacija (Split), 4.3.1993., 2-3.
Internet
Promina blog: Prominska stradanja u Domovinskom ratu 16.9.1991. – 16.9.2011., https://blog.dnevnik.hr/promina/2011/09/1629513983/prominska-stradanja-u-domovinskom-ratu-1609199116092011.html, pristup ostvaren 24. veljače 2021.
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.