Imao je 12 godina kada je njegov zarazni osmijeh u paklu Vukovara ugasila granata – rođen Mario Kolarić

U vukovarskoj bolnici 13. veljače 1979. godine rodio se Mario Kolarić. Dvanaest godina kasnije njegov grad našao se pod udarom tisuća smrtonosnih projektila. Jedan od njih ugasio je dječački osmjeh, a u vukovarskoj bolnici 29. listopada 1991. Mario je podlegao teškim ozljedama.

Mario Kolarić

Bezbrižno djetinjstvo Mario je proveo u naselju Lijeva Supoderica koje se nalazi na ulazu u Vukovar iz pravca Bogdanovaca. Zajedno s dvije godine starijom sestrom Anitom odrastao je u obitelji Tihomira i Ane koji su bili zaposleni u Borovo Commerce-u. Bio je veseo i znatiželjan dječak, a kako je odrastao sve više empatije pokazivao je prema životinjama. Osobito je volio pse i golubove, koje je uz pomoć obitelji i uzgajao. U knjizi Mama, ne vidim nebo autorica Ani Galović zapisala je:

Vukovarski tamnoputi dječak zaraznog osmijeha bio je omiljen u društvu male djece, svojih vršnjaka, podjednako dječaka i djevojčica, pa i starijih mladića i djevojaka.

Dječačke snove prekinuo je rat. Pred ljeto 1991. Mario je završio šesti razred osnovne škole, a njegov grad uskoro se našao u vihoru rata. Zajedno sa sestrom i bratićem Dariom otišao je preko Crvenog križa na more u Crikvenicu. Odande su se vratili drugom polovicom kolovoza, a par dana kasnije umjesto u školske klupe, školarci su morali u skloništa. Kako se obiteljska kuća Kolarića našla na prvoj crti obrane Vukovara morali su je napustiti te su se sklonili u tada sigurnije naselje Olajnica.

Otac Tihomir od samog početka sudjelovao je u obrani Vukovara. Tijekom borbi za Sajmište teško je ranjen te prebačen u vukovarsku bolnicu. Odande je izišao 19, listopada konvojem „Liječnici bez granica“ koji je iz bolnice evakuirao teške ranjenike, a njegova obitelj je ostala u opkoljenom gradu.

U glavi mi je rušenje crijepova, zvuk razbijenog stakla. Za uzbunu nije bilo mogućnosti. Nije bilo struje, nije bilo vode, nije više bilo ničega.

Anita Kolarić Gregurić, sestra

Kobni 29. listopada bio je naizgled mirniji dan, a onda oko 14 sati jedna je granata pogodila zid sobe u kojoj se Mario nalazio s obitelji. Nekoliko je civila ranjeno, među njima i Marijeva sestra Anita kojoj je uz prijelom desne podlaktice, stradala i desna noga u kuku, gdje je geler veličine ljudskog palca pogodio bedrenu kost.

Mariu je glava bila u maminom krilu i onda prasak. Sjećam se da sam bila zatrpana prašinom, da se pokušavam ustati… Čujem mamu kako doziva Marija…

Anita Kolarić Gregurić, sestra
Mario Kolarić i njegov bratić Dario Pejić stradali su od iste granate

Svi su zbrinuti u već prepunu vukovarsku bolnicu. Nažalost Mario i njegov vršnjak, bratić Dario Pejić, podlegli su teškim ozljedama. Anita i majka ostale su u bolnici sve do okupacije Vukovara. Nakon toga, preko Srbije i Bosne, domogle su se teritorija Hrvatske. Obitelj je život nastavila u Virovitici. Ondje je nakon rata pokopan i Mario Kolarić. Njegovi su posmrtni ostaci ekshumirani s gradskog stadiona u Vukovaru na početku mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Beskrajno nedostaje njegovo prisustvo u godinama koje su slijedile. I taj njegov zaštitnički odnos prema meni, njegova prisutnost kroz život. Nisam imala priliku zaplesati na svojem vjenčanju sa svojim mlađim bratom, nikada nije upoznao svoje nećake i nećakinje… puno je rođendana, blagdana i obiteljskih druženja prošlo s velikom dozom tuge jer je jedno mjesto za stolom uvijek ostajalo prazno.

Anita Kolarić Gregurić, sestra

Fotografije – privatna arhiva obitelji Kolarić

Izvori
Literatura
Galović, Ani. Mama ne vidim nebo. Bizovac: Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2020.

Internet
Nataša Ban: “Djeca koje više nema”, HRT, pristup ostvaren 8. veljače 2021., https://zutecizme.wordpress.com/2020/12/04/djeca-koje-vise-nema

Autor

Podijeli članak