Na današnji dan, 6. veljače 1994. godine u Golubincima u Srijemu, nedaleko Stare Pazove ubijena je 26-godišnja djevojka Marija Purić dok je u dnevnom boravku gledala televizor.
Još od 1992. obitelj Purić bila je izložena prijetnjama preko telefona. Obično su ih u kasne noćne sate nazivali i psovali im “majku ustašku” te im prijetili da će ih zaklati. Prijetnje su se obistinile kobnog 6. veljače.
Ubojica (ili ubojice) uskočili su u prostoriju s terase, u vrijeme dok su roditelji također bili u kući, ali u drugim prostorijama, te joj zadali ubode nožem u prsni koš. Marijina majka i brat čim su čuli buku priskočili su joj u pomoć. Iako su je u kratkom roku odvezli do doma zdravlja u Staroj Pazovi, Marija je izgubila previše krvi te je preminula.
Uviđaj u kući obitelji Purić napravljen je iste večeri, a narednih dana policija je više puta ispitala oca i brata ubijene. Istraga je vođena tendenciozno, a za ubojstvo je policija sumnjičila Marijinog brata koji je nakon toga napustio Srbiju.
Ovaj događaj unio je dodatan strah u kosti vojvođanskih Hrvata koji su ostali u Golubincima primajući prijetnje, često i uz fizička maltretiranja.
Tijekom 1991. godine u selo se doselio niz Srba koji su napustili Hrvatsku, dok je niz Hrvata napustio svoje domove. Tako je brojka od 2500 Hrvata (39,5% ukupnog broja stanovnika) pala, prema popisu iz 2002., na 799 (15,5%).
Ubojstvo Marije Purić nikada nije do kraja istraženo i za njega nikada nitko nije odgovarao. Neki Hrvati su nakon tog događaja odlučili napustiti rodnu Vojvodinu, a među njima bio je i Milan Vidaković koji je svoje svjedočanstvo podijelio na web stranici „Neispričane priče“:
(…) 6. februara 1994. u selu Golubinci dogodio se strašan zločin. Toga dana zaklana je Marija Purić u svojoj sobi dok je gledala televizor. Tu tragediju doživeo sam lično kao da se dogodilo nekome ko mi je bio sasvim blizak! Tada su me po prvi put obuzeli ozbiljni strahovi. Međutim ono što me je najviše zaprepastilo bile su glasine koje su se širile po Staroj Pazovi u vezi tog događaja. Glasine su bile toliko odvratne da su čak išle dotle da su Marijine roditelje i brata dovodile u sumnju sa tim zverstvom. Nisam mogao da verujem šta su ljudi bili sve u stanju da izmisle i izgovore.(…) Uznemirenost zbog telefonskih pretnji, ignorisanje državnih institucija, strahovi koji su se javili zbog Marijine tragedije te razmišljanja i stavovi ljudi u mojoj blizini doveli su me do takvog stanja svesti da sam stekao dojam da sam se zatekao u okruženju apsolutnog ljudskog idiotizma i bezumlja! Istovremeno, osetio sam se usamljen u svojim razmišljanjima i društveno nepoželjan. Zbog svega toga, odlučio sam se na životni iskorak i trajno napustio sredinu u kojoj sam odrastao.
Izvori
Literatura
Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini. Beograd: Fond za humanitarno pravo, 2019.
Internet
Milan Vidaković: Sećanje na Mariju, Neispričane priče, pristup ostvaren 6. veljače 2019., http://www.neispricaneprice.com/zrtva/milan-vidakovic/
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.