“Čulo se samo lagano pucketanje vatre, a nosnice je parao miris goriva. Pomislio sam da ćemo izgoriti jer smo bili puni goriva.” – pogibija petorice heroja zrakoplovaca kraj Sinja

Na današnji dan, 26. siječnja 1992. godine, u padu zrakoplova Antonov AN-2 u naselju Šimci kraj Sinja poginula su petorica hrvatskih zrakoplovaca.

Nakon što su napunili zrakoplov gorivom, zrakoplovci su poletjeli oko 13 i 15 sati sa sinjskog aerodroma prema Divuljama. Nedugo potom, u niskom su letu krilom zahvatili žicu dalekovoda. Nakon nekoliko stotina metara to krilo se slomilo i palo na zemlju. Ubrzo je zrakoplov udario u brdo Šimčeva međina nakon čega se zapalio. Bila je to jedna od prvih i najvećih zrakoplovnih nesreća u Domovinskom ratu. Poginuli su pilot-instruktor Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojan Vojvoda iz Zadra, pilot Operativne zone Split Mladen Škalic iz Splita te trojica pripadnika Samostalnog zrakoplovnog voda 4. brigade – pilot Branko Fridel iz Splita, mehaničar Boris Kekez iz Splita i padobranac Davor Šabić iz Sinja. Pad zrakoplova čudom je preživio padobranac Zvonko Kovačević koji je zadobio ozljede obje noge, ruke, prsišta, rebara i glave.

Bila je lijepa sunčana nedjelja. Avionom AN-2 stigli smo iz Divulja. Imali smo zadaću napuniti avion gorivom iz tanka koji je bio ovdje na Piketu i vratiti ga u Divulje kako bi već sutradan počeli s planiranom obukom padobranaca i pilota. Napunili smo avion gorivom, kako se to kaže “do čepa”, i u prvim poslijepodnevnim satima poletjeli. Krenuli smo prema Sinju, poletjeli smo pistom od istoka prema zapadu. Za ovu rutu bilo je uobičajeno da nad Sinjem avion skreće lijevo, prema Kukuzovcu. On je, međutim, u niskom letu nastavio ravno, preletio je vojarnu Kula i kada je došao do Ruduše, tamo negdje iznad Ciglane, išao je u oštri desni zaokret. Tada je udario u žicu dalekovoda. Osjetili smo da se avion zatresao. Ubrzo se vratio u ravni let. Ja, Davor Šabić i Boris Kekez bili smo u dijelu aviona za putnike, odnosno padobrance, dok su u pilotskoj kabini bili piloti Bojan Vojvoda, koji je upravljao, i Branko Fridel, a s njima je bio i Mladen Škalic koji na ovom kobnom letu nije pilotirao. Bilo nas je, dakle, ukupno šest. Nakon što smo osjetili da se avion zatresao i potom vratio u ravni let ja sam pogledao kroz prozor i na donjem dijelu lijevog krila zapazio omotanu čeličnu sajlu. Okrenuo sam se Šabiću i Kekezu i kazao “Zakačili smo dalekovod”. Na to je Kekez rekao: “Ništa za to, vratit ćemo se na aerodrom, skinuti sajlu, ako treba što popraviti i nastaviti dalje. Baš u to trenutku vidio sam kroz prozor da se sajla zategnula i tada nam je polomila lijevo krilo. Avion se naglo nageo na lijevu stranu. Od snažnog trzaja ja sam pao na pod i uhvatio sam se rukama za stolice. Čvrsto sam se držao ležeći na podu i zahvaljujući tomu nisam se, kao ostali, u trenutku udara u zemlju nekontrolirano nabio naprijed. Ne znam jesam li izgubio svijest. Ako jesam to je bilo vrlo kratko. Kada sam došao sebi teško sam disao. Boljela su me prsa, vjerojatno od udara u stolice. Dobio sam i udarac u glavu. Jedna noga mi je bila ukliještena među zgužvanim limovima. Nekako sam je uspio izvući, ni danas ne znam kako, vidio sam da prednji dio aviona u predjelu motora gori. Dim se širio i prema prostoru u kojemu sam ja bio, toliko da se više ništa nije vidjelo. Nisam mogao vidjeti ni jednog kolegu. Zvao sam ih imenima, Šabana, Kekija, Fridela, ali odgovora nije bilo. Čulo se samo lagano pucketanje vatre, a nosnice je parao miris goriva. Pomislio sam da ćemo izgoriti jer smo bili puni goriva. Čak sam za takav rasplet bio spreman upotrijebiti pištolj da bih skratio muke. U jednom trenutku sam vidio da se trup aviona raspukao. Nogama sam udarao po tom dijelu da proširim otvor. Hvala Bogu, uspio sam proširiti i izvukao sam se vani. Tu su već bili ljudi iz susjedstva. Oni su me odvukli dalje od aviona. Rekao sam im da su unutra petorica ljudi, da ima i bombi i streljiva te da je avion pun goriva. Oni su već donijeli neki alat, čini mi se sjekire, krampove i slično i namjeravali su izvlačiti putnike. U tom trenutku, kada su mene odvukli na nedaleku livadu avion je u sekundi planuo. Vatra je zahvatila gorivo kojega je u rezervoaru bilo preko tisuću litara. Time je sudbina mojih suputnika bila zapečaćena. Je li netko od njih petorice još bio živ ili nije ostala je vječna tajna.

Zvonko Kovačević

Zvonka Kovačevića do Hitne pomoći u Sinju prevezao je ratni snimatelj Petar Malbaša svojim automobilom, a odande je prebačen u KBC Split gdje se oporavljao od teških ozljeda. Na vlastiti zahtjev poslije sedmodnevnog liječenja u KBC Split pušten je na liječenje kod kuće, a zatim se vratio na bojište gdje je ostao do kraja rata. Tragedija je uskoro postala u Sinju glavna tema, a očevidci su još uvijek s nevjericom prepričavali događaj koji ih je zatekao.

Bilo je to oko 13 sati kada sam blizu kuće čuo zvuk kao da se diže avion, a čuo sam i da leti vrlo nisko. Izađem na balkon i vidim: leti nisko i vuče neku sajlu iza sebe. Otpade mu zatim nešto maleno, učinilo mi se kao leci. A onda najednom otpade mu krilo zajedno sa sajlom, naglo poleti brže i uvis, ali vidim da će u brdo udariti. I prije nego li je udario, žena mi je potrčala prema telefonu da će zvati hitnu pomoć, a kad je udario, ja sam potrčao vidjeti mogu li kome pomoći. Nekoliko metara od aviona bio je gardist. Ne znam je li ispao ili skočio, ali smo ga odvukli, jer je letjelica počela gorjeti. Šepao je, pa sam uzeo nož i razrezao mu nogavicu. Krvario je, ali je brzo stigla susjeda, mala studira medicinu, na petoj godini je, i ona mu je stalno mjerila puls. A on je cijelo vrijeme samo govorio: Još ih je pet u avionu, spasite ih, još ih je pet u avionu. Uto su se čule dvije eksplozije, cijeli se zrakoplov zapalio i više se nije moglo ni prići niti kome pomoći.

Slaven Karduš, svjedok

Sličnu je priču novinarima Slobodne Dalmacije ispričao i Borislav Šimac ispred čije je kuće zrakoplovu otpalo krilo:

Bili smo ispred kuće, spremali se za balote. Odjednom čujemo zvuk propinjanja, zatezanja. Kao kad trokira motor. Ugledamo zatim zrakoplov kako vuče dugu sajlu. Kod moje kuće otpali su mu krilo i ta sajla, nakrivio se malo na lijevu stranu, motor kao da je dobio strašan polet. Učinilo se da će pilot uspjeti izvući zrakoplov uvis, ali nije. Zabio se u brdašce. Odmah smo potrčali, ali smo uspjeli pomoći samo Kovačeviću.

Bio je to najteži dan u ratu za Samostalni zrakoplovni vod 4. brigade koji je pored ostalih tog dana izgubio i zamjenika zapovjednika voda Branka Fridela, izvrsnog pilota. Fridel je rođen 28. svibnja 1946. godine u Zagrebu. Odrastao je u Splitu u obitelji Brune i Dragice uz dvije mlađe sestre – Mirjanu i Jadranku. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, a zanimanjem je bio pogonski inženjer jake struje zaposlen u Zavodu za izgradnju grada Splita. Bavio se padobranstvom, motornim letenjem i jedriličarstvom. Iza sebe ostavio je troje djece – Jasnu, Zorana i Sandru.

Naslovna fotografija – Branko Fridel drugi s lijeva

Izvori
Literatura
Šaravanja, Vjekoslav. 10.000 djece bez roditelja u Domovinskom ratu. Slavonski Brod: Obiteljski centar župe Duha Svetoga, 2001.
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga I). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.

Internet
Toni Paštar: “Zvonko Kovačević Kova, jedini preživjeli u zrakoplovnoj nesreći 1992. kraj Sinja: U buktinji su mi nestali prijatelji, nema dana da mi nisu u mislima”, Slobodna Dalmacija, pristup ostvaren 15.1.2021., https://slobodnadalmacija.hr/dalmacija/zagora/zvonko-kovacevic-kova-jedini-prezivjeli-u-zrakoplovnoj-nesreci-1992-kraj-sinja-progone-me-slike-uzasa-u-buktinji-su-mi-nestali-prijatelji-1033349
Marinko Karačić: “Samostalni zrakoplovni vod 4. brigade ZNG-a- prva zrakoplovna postrojba u Domovinskom ratu u Dalmaciji”, Hrvatski vojnik, pristup ostvaren 15.1.2021., https://hrvatski-vojnik.hr/samostalni-zrakoplovni-vod-4-brigade-zng-a-prva-zrakoplovna-postrojba-u-domovinskom-ratu-u-dalmaciji/

Periodika
Davor Marić: Tragični sunovrat vojnog zrakoplova, Slobodna Dalmacija, 28.1.1992., 6-7