Vukovarskom “Malom princu”, u paklu Veleprometa, izgubio se svaki trag – rođen Siniša Rajković

Na današnji dan, 23. siječnja 1975. godine, u vukovarskoj bolnici rođen je Siniša Rajković, dječak koji je padom grada Vukovara nestao… Sve do nedavno činilo se da je dječak zaboravljen te da živi samo u sjećanjima njegovih najbližih.

Pišući “Mama, ne vidim nebo” zahvaljujući suborcu njegovog oca, Goranu, pronašla sam Sinišinog strica. U razgovoru punom nadirućih suza, stric je prozborio:
Nitko u 28 godina nije pitao gdje je Siniša.

Pomislila sam na okolnosti stradanja, no kada sam ga pitala o ubojstvu na Veleprometu, rekao je ne, Siniša je mrtav, ali mi njega nikada nismo našli.
Sledila sam se. I zaista, provjerom u službama Siniša nije bio zaveden u bazu nestalih…

Za Sinišu nema uzetog DNA uzorka po kojem bi bio identificiran. Njegova majka, od strahota gubitka supruga i sina jedinca nikada se nije vratila u Republiku Hrvatsku. Iako je naveden kao žrtva u presudama za zločin na Veleprometu nitko se nije potrudio utvrditi kako je ubijeno – dijete.

Ani Galović, autorica knjige “Mama, ne vidim nebo”

Nakon što je 2020. godine objavljena knjiga “Mama, ne vidim nebo” stvari su se napokon pokrenule s “mrtve točke”, a šira javnost napokon je čula za Sinišu Rajkovića.

Kao sin jedinac, Siniša je odrastao u obitelji Stjepana i Sofije (rođ. Besnilov) u predjelu Vukovara pod nazivom Milovo brdo. Otac je bio vozač u Čazmatransu, a majka je radila u Borovo Commerceu. Kroz rano djetinjstvo pokazivao je posebnu ljubav prema životinjama, osobito psima. Od oca je naslijedio i ljubav prema motorima i vožnji. Njegovi prijatelji iz djetinjstva i danas ga pamte kako juri na svojem plavom Tomosu.

Srce bi mi kucalo kao ludo gotovo svakoga petka kad sam, sredinom 80-tih pa sve do 1991., iz autobusa ugledala ploču s nazivom moga grada. Kažem moga, iako su svi moji dokumenti glasili na osječku adresu, no birokracija mi nije bila prepreka da Vukovar smatram svojim gradom, a Naselje Boško Buha mjestom gdje sam provela najljepše dane moga djetinjstva. Svega nekoliko stotina metara dalje protezalo se Milovo brdo, gdje je na broju 3 živio stasit, visok dječak – Siniša Rajković. Nije trebalo dugo da mi srce brže zakuca svaki put kad bismo, moji prijatelji iz naselja i ja, odlazili na Milovo brdo „škicati” gdje je Siniša ili ga pozvati na igru. Vukovarski „Paul McCartney” u naselje bi, iako udaljeno svega nekoliko metara, obično dolazio motorom. Plavim „Tomosom”. Nijedan moj vršnjak u to vrijeme nije imao motor, no moram priznati da me to nije impresioniralo. Bila sam zadivljena njegovim manirima, zavidnom visinom, lijepim velikim očima i smiješkom kakvog nije ondje imao nitko nego Siniša. Je li ikada primijetio tu moju zadivljenost ne znam, no ja sam bila jedna od rijetkih djevojčica kojoj je ponudio odvesti je motorom do obližnje samoposluge, jednog vrućeg ljetnog dana 1987.
‘Ajde, odvezem te! Bit će brže, a i bit će ti lakše nositi kupljene stvari do bake – bio je uporan Siniša.
Ja, dvanaestogodišnjakinja (kao i on, uostalom), ne samo da nisam smjela sjesti ni s kim na motor, već sam se i plašila koliko god on sporo vozio. Odbila sam, ne sakrivši prave razloge. Nije mi se smijao, dapače. Rekao je samo da će morati nagovoriti moju baku Ružu da se predomisli… Iskoristila sam činjenicu da moja baka, rođena Vukovarka, pozna brojne obitelji u „firtlu” pa mi je tako rekla da mu se majka zove Sofija, a otac Stjepan i da radi u „Čazmatransu”. Koja slučajnost! Naime, i moj je otac bio vozač „Čazmatransa” što je bio još jedan „kanal” do Siniše. Iako nije vozio iz Vukovara već iz Osijeka, moj otac dobro je znao Sinišinog, a i čika Stjepan moga oca Đuru. Kao i brojne djevojčice u to vrijeme, vjerovala sam u horoskope i pomno ih pratila. Još otprije znala sam da je rođen 23. siječnja 1975., što je značilo da je, kako sam govorila, stariji od mene „devet mjeseci manje pet dana”. Danima sam istraživala kako se slažu vodenjak i vaga i sve je išlo u prilog mojoj simpatiji prema Siniši. Sjećam se kako sam jednom kriomice na njegov rođendan otišla ubaciti pismo u sandučić na Milovo brdo 3. Taj datum upamtila sam do danas pa i kad me Ani Galović kontaktirala i pitala znam li možda Sinišin datum rođenja, kao „iz topa” sam odgovorila – 23. siječnja.

Marija Mihelić – Moje sjećanje na „Paul McCartneya” na plavom Tomosu (zabilježeno u knjizi Mama, ne vidim nebo)

Siniša je u jesen 1991. godine trebao upisati 3. razred gimnnazije koju je pohađao u rodnom gradu. Ipak, umjesto u školske klupe, vukovarska djeca koja su se zatekla u gradu, otišla su u podrume i skloništa. Za vrijeme jednog granatiranja, sredinom rujna 1991., Siniša se s majkom zatekao u skloništu „Zlatna Dolina”. Ondje je lakše ranjen gelerom u ruku.

Otac Stjepan uključio se u obranu grada na Sajmištu gdje su se vodile najteže borbe Ondje je poginuo 3. studenoga 1991. od minobacačke granate. Na vijest o pogibiji oca, Siniša je reagirao burno te je i sam htio uzeti pušku i braniti grad o čemu u knjizi Vukovar! Grad tisuću istina, piše Drago Maksimović:

Njegov sin jedinac koji je imao nepunih šesnaest godina, bio je s majkom u nekom podrumu dolje u gradu i kada je čudo da mu je otac poginuo, htio je doći k nama i boriti se. Nismo to dopustili jer smo htjeli da ostane uz majku. I ne znajući, počinili smo grešku. Zločinačke horde koje su se na kraju spustile u grad, zadojene mržnjom i ogorčene zbog neshvatljivih gubitaka tijekom opsade grada, bestijalno su ubile nesretnog dječaka. Valjda zbog njegova oca. Ne znam. Ionako ne mogu pojmiti takva zvjerstva ni danas, poslije toliko vremena….

Po ulasku JNA i paravojnih, četničkih, postrojbi u Vukovar 18. studenog 1991., Siniša je s majkom izveden iz skloništa te na putu do dvorišta vukovarskog Veleprometa na Drvenoj pijaci zauvijek odvojen od nje. Posljednji puta viđen je ispred ulaza u limenku hangara na Veleprometu, tik pred mrak, kako nepomično leži izdvojen na ostatku velikog komada kartona. Od tada pa sve do danas Siniši se izgubio svaki trag.

Danas imamo pramen njegove kose koji je iz mladenačkog dnevnika simpatije Marije zalijepljen stajao više od tri desetljeća. Ono što je trebalo postati slatka mladenačka uspomena, postalo je predmet DNA analize. Često sam se pitala misleći na Sinišu kako je moguće da ljudi koji vas poznaju 28 godina nemaju potrebu posjetiti Vaš grob ili pitati što se s vama dogodilo…
A kada mi je pisanje postajalo preteško i kada sam pomislila odustati u mislima mi se pokazao njegov lik. On, poput Malog princa sjedi na kartonu, dobroćudan, izgubljen i svoj i koji samo u jednom trenu nestaje. Ne ostavivši nam trag o svojoj sudbini… Siniša, vukovarski Mali princ nikada nećeš biti zaboravljen…

Ani Galović, autorica knjige “Mama, ne vidim nebo”
Uspomene Marije Mihelić

Izvori
Literatura
Galović, Ani. Mama ne vidim nebo. Bizovac: Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2020.
Maksimović, Drago. Vukovar: Grad tisuću istina! Zagreb: Despot infinitus, 2019.

Autor

Podijeli članak