“Sam pred crkvom u tišini noći za Hrvate molim želim im pomoći” – poginuo heroj Krešo Mihalić

Jedan od mnogobrojnih Zagrepčana koji su se u ljeto 1991. godine dragovoljno priključili obrani napadnute domovine bio je i Krešo Mihalić.

Krešo je rođen 18. listopada 1967. godine. Bio je sin jedinac u obitelji Stjepana, inženjera strojarstva, i Anice, po zanimanju službenice. U rodnom gradu Krešo je završio osnovnu, a zatim i srednju školu – Metalski školski centar. Bio je alatničar zaposlen u Elektrokontaktu. Bio je vedar i otvoren, sportski tip. Trenirao je karate te je u tom sportu bio prvak Zagreba.

Kada su u Hrvatsku došle demokratske promjene, do izražaja dolazi Krešino domoljublje. Učlanio se u Hrvatsku demokratsku stranku koju su osnovala braća Veselica i Ivan Gabelica. U ljeto 1991. pristupio je dragovoljno 1. A brigadi Zbora narodne garde „Tigrovi“. S brigadom prolazi niz ratišta, a u paklu rata napisao je i pjesmu u spomen na poginule suborce.

Sam pred crkvom u tišini noći
za Hrvate molim
želim im pomoći.

Pisao bih svima
al’ ne znam adresu
pa dozivam anđele
da im pozdrave odnesu.

A na crkvi teško zvono zvoni
pa mi šapće miruj sinko
u raju su oni.

Ovo je requiem
za hrvatske junake
što su život dali
za bolje sutra.

Pisao bih svima
al+ ne znam adresu
pa dozivam anđele
da im pozdrave odnesu…

Život je izgubio 20. prosinca 1991. godine u prometnoj nesreći kod Lipovljana. Pokopan je 27. prosinca 1991. na Mirogoju, a od njega se u ime njegove stranke oprostio Ivan Gabelica.

Krešo je bio neizmjerno dobar. On je svima nama bio drag, i makar kako velike bile naše riječi, mi ne možemo dočarati onu svu dobrotu i ljepotu koju je on sa sobom nosio, a koja sada odlazi od nas. Upravo zbog toga moje riječi će biti slabe, ali unatoč tomu želim govoriti, jer mu na taj način iskazujem čast, a on to doista zaslužuje. On to zaslužuje svojim djelom, cijelim svojim životom.
Kad god netko umre, mi smo siromašniji. Međutim, drukčije nas se doimlje smrt starijeg čovjeka, starije osobe za koju znamo da po prirodnim zakonima treba otići s ovoga svijeta i preseliti se u život vječni. I tada je naša tuga velika, a što tek kazati kada ispraćamo s ovoga svijeta mladića od 24 godine. Pred njim je bio cio život! Pred njim je bila budućnost! U njega smo svi, a pogotovo njegovi roditelji polagali nade…
…To je pokojni Krešo svojim životom iz dana u dan pokazivao. Uvijek je imao
razumijevanja za svoje bližnje. Veseo, nasmijan, ulijevao je svugdje radost i veselje. On je razblaživao bol tužnima. On je pomagao onima kojima je pomoć bila potrebna. Od najranijeg djetinjstva upijao je u sebe ljubav Božju. To mu je nadahnjivala njegova obitelj, njegovi ožalošćeni otac i majka, jer su ga učili u životu da je ljubav najveća vrijednost u životu. I on je to shvaćao. I kako je rastao, u sebi je to sve jače i jače izgrađivao, i ta komponenta sve jače i jače je dolazila do izražaja u njegovom životu. Ali ne ljubav na riječima, nego ljubav na djelu. Ljubav da pomogne drugome. I kao što je bilo svojstveno prvim Kristovim učenicima da ostave oca i majku i krenu za njim, iako je i on ostavio oca i majku i krenuo je da brani Hrvatske domovinu. Ne
domovinu kao apstraktnu riječ, nego hrvatsku zemlju, njezine rijeke i jezera, hrvatska sela i gradove. Jer, ako je ikada hrvatskome narodu bila potrebna pomoć, ljubav, onda je to u ovom trenutku kada su neprijateljske horde, niotkuda izazvane, već iz čiste mržnje, sijale smrt po hrvatskim zemljama. Ubijali su i muško i žensko, staro i mlado, rušili su sela i gradove. Toj njihovoj mržnji, toj njihovoj najezdi, suprotstavio se i Krešo. Ali čime se je on suprotstavio? On se je suprotstavio s ljubavlju. Kao što je to uvijek u životu činio, i sada je tako postupio. Oko sebe je vidio tugu i bol. Oko sebe je vidio pustoš, razaranje. On se digao, stavio svoj mladi život na raspolaganje, da se suprotstavi toj mržnji koja izaziva sva ova zla djela, koja je na svakom koraku oko sebe opažao i zbog toga je išao s hrvatskog ratišta na ratište. Ne zbog toga da on bilo kome zadaje bol, ne zbog toga da iskazuje svoju mržnju, jer on toga nije znao, toga njegovo plemenito srce nije posjedovalo. On je išao s ratišta na ratište upravo zato da prestanu jedanput razaranja, da prestanu ubojstva, da zaštiti slabe i nemoćne, da pruži utjehu i spas onima kojima je to bilo potrebno. I u tom njegovom plemenitom nastojanju, zatekla ga je junačka smrt.

Izvori
Literatura
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga II). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.

Dio ovog članka objavljen je u sklopu emisije Domoljubne minute Hrvatskog katoličkog radija

Autor

Podijeli članak