“Taj Bosanac, iako je ranjen i šepa, tuče tenkove” – preminuo heroj Marinko Antunović “Bosanac”

Na današnji dan, 10. prosinca 2001. godine, preminuo je jedan od najvećih heroja obrane Vukovara i Borova Naselja Marinko Antunović „Bosanac“.

Rođen je 1. veljače 1959. godine, a odrastao je u selu Ljubače (BiH). Ondje završava osnovnu školu, a zatim i srednju strojarsku u obližnjoj Tuzli. Nakon toga odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA gdje je obučen za pomorskog diverzanta. Po povratku iz JNA zaposlio se u Tuzli u profesionalnoj vatrogasnoj brigadi.

Nakon što je na „Dan Republike“ 1989. na tuzlanskom korzu sa skupinom Hrvata zapalio jugoslavensku zastavu, pobjegao je osobnim automobilom u Sloveniju, a zatim švercajući se teretnim vlakovima došao do Hamburga, gdje je zatražio azil. U azilantskom kampu na kontejnerskom brodu boravio je do lipnja 1991. godine. Tada odlazi u Hrvatsku u kojoj su počeli ratni sukobi gdje se priključuje 4. vukovarskoj bojni 3. gardijske brigade ZNG-a.

Na Trpinjskoj kod Mjesne zajednice sa suborcima – Marinko Antunović drugi s lijeva

Pred početak bitke za Vukovar raspoređen je na silos “Đergaj” koji je bio stalna meta napada. Kada bi područje između Bršadina i silosa “Đergaj” minirali oni koji su se pridružili agresiji, Marinko i njegovi suborci mine bi dizali ispaljivanjem protugradnih raketa. Početak bitke i opći napad zatekao ga je na Lipovačkom putu, dijelu Borova Naselja prema Trpinji. Taj dan Marinko za života nije zaboravio i uvijek ga se živo sjećao:

Odbijamo četnički napad, uništavamo jedan tenk i samo metar od mene gine moj suborac Vinko Budimir Slon. Dijelovi njegova tijela i krv su bili po meni i od toga dana mi je bilo svejedno hoću li ostati živ ili poginuti. Taj dan sam ispalio 68 tromblonskih mina i deset dana bio gluh. Taj dan je završio našom pobjedom, potisnuli smo četnike, i više do pada Vukovara iz tog smjera nisu napadali.

U obrani Borova Naselja uništio je zajedno sa suborcima još niz oklopnjaka, a suborci ga pamte po tome što je znao baratati gotovo svim sto bi mu došlo pod ruku, od ručnog bacača preko strojnica do protuavionskih topova. Nakon što je 7. listopada s položaja “Koreja” uništio jedan transporter, bio je otkriven i teško ranjen. Prebacili su ga u bolnicu gdje ga je dr. Juraj Njavro, kako on kaže, “zakrpao”.

U bolnici se, unatoč teškom ranjavanju, zadržao samo tjedan dana. Na vlastitu odgovornost vraća se na položaje. Oporavljao se u podrumu restorana “Abazzia”, no kada je nakon teških borbi neprijatelj uspio ući u Vinogradsku ulicu, nije više mogao ležati te se pridružio lovcima na tenkove koje je vodio Ivan Kapular. Na Bobotskom kanalu, gađajući iza nasipa željezničke pruge, uništio je tenk i transporter:

Ispalio sam prvu raketu i fulao. Onda su oni pucali po meni i zatrpala me je zemlja, a i u cijev mi je ušla. Izvadio sam zemlju iz cijevi i stavio drugi kontejner. Oko mene je nestajalo grmlje i padale su grane s drveća. Pucao sam i čuo jaku detonaciju. Minutu poslije sam podigao glavu i vidio iza nasipa kako tenk i transporter gore.

Marinko Antunović “Bosanac”

Taj Bosanac, iako je ranjen i šepa, tuče tenkove, spomenuo se jedan od branitelja Vukovara Marijofil Andrijanić. Do tada je zbog ozljede noge služio samo na protuavionskom topu pokrivajući područje prema Dunavu i Borovu Selu. U tom razdoblju srušio je dva zrakoplova Jugoslavenske narodne armije.

Kada je vidio da je pad grada neizbježan, Marinko se sa skupinom branitelja probio do Vinkovaca. Odmah je prebačen u zagrebačku bolnicu “Rebro” gdje su mu prvo htjeli odsjeći nogu, no dr. Šoša ju je ipak uspio spasiti. Marinko Antunović svoj je ratni put nastavio u BiH gdje sa skupinom branitelja Vukovara sudjeluje u obrani Kupresa. Umirovljen je u prosincu 1994. godine.

Sa suborcima i prijateljima postavio je hrvatsku zastavu na Vukovarski vodotoranj 1998. – Marinko Antunović prvi s lijeva

Nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja zajedno s nekolicinom vukovarskih branitelja postavio je hrvatsku zastavu na vukovarski vodotoranj. Svoj život nakon rata posvetio je pokušavajući ujediniti braniteljske udruge iz cijele Hrvatske u jednu krovnu udrugu hrvatskih branitelja. Ipak, u tome nije uspio, a 10. prosinca 2001. Marinko Antunović odlučio je okončati svoj život na zagrebačkim Srednjacima gdje je stanovao. Pokopan je na Mirogoju na počasnom mjestu u Aleji hrvatskih branitelja.

Izvori
Literatura
Runtić, Davor. Junaci Domovinskog rata: knjiga druga. Vinkovci – Šibenik: Neobična naklada, 2003.

Internet
Tomislav Mamić: “‘U rat sam sa 20 godina krenuo kao u avanturu, nisam znao što me čeka'”, Jutarnji list, pristup ostvaren 10. prosinca 2018., https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/u-rat-sam-sa-20-godina-krenuo-kao-u-avanturu-nisam-znao-sto-me-ceka-5277259
Večernji list: “GLAVAŠEVIĆU POSTHUMNO NAGRADA LUKA BRAJNOVIĆ”, pristup ostvaren 10. prosinca 2020., https://www.vecernji.hr/vijesti/glavasevicu-posthumno-nagrada-luka-brajnovic-706237

Podijeli članak