Selo u Nacionalnom parku Plitvička jezera koje su pokušali izbrisati s lica zemlje – zločin u Smoljancu

Smoljanac, maleno selo smješteno na sjevernoj granici Nacionalnog parka Plitvička jezera jedno je u nizu sela tog kraja koja su podnijela veliku žrtvu u Domovinskom ratu. Prije rata bilo je to pitoreskno selo s oko 85 obiteljskih kuća, područnom školom i crkvicom svetog Ivana Krstitelja. Hrvati su činili veliku većinu stanovništva, od 249 seljana tek trojica su bili Srbi.

Nakon „Krvavog Uskrsa“ na Plitvicama 31. ožujka 1991. godine seljani Smoljanca organizirali su se u seoske straže, a nakon nekog vremena pridružila su im se i šestorica policajaca iz Policijske ispostave Drežnik Grad kojima je zapovjednik odobrio da odu braniti svoje selo.

Jugoslavenska narodna armija i domaći pobunjeni Srbi okupljeni u Teritorijalnu obranu napali su i osvojili Smoljanac 8. listopada 1991. godine. U njemu su zatekli dvije starije osobe – Anu Bujadinović (r. 1923.) i Josipa Matovinu (r. 1930.) te ih ubili. Za njihovo ubojstvo optuženi su Nikola Cvjetićanin i Milan Milošević, obojica pripadnici TO Udbina. Cvjetićanin je i osuđen, ali nakon žalbe oslobođen, dok Miloševiću nikada nije niti suđeno u njegovu prisustvu.

Većina branitelja vratila se 9. listopada u Smoljanac, a dio civila nakon tjedan dana počeo je dolaziti kako bi nahranio stoku. Po danu bi se skrivali u šumi, a po noći spuštali u selo. Kako je vrijeme prolazilo sve su češće i danju boravili u selu što je neke od njih stajalo života. Pripadnici nepoznatih vojnih formacija upali su 4. prosinca 1991. godine u selo s dvije vojne kampanjole te se raspršili prema kućama u kojima su se nalazili civili.

U jednoj kući zatekli su Marka Vukovića (r. 1935.), Marka Mesića (r. 1953.) i Miru Vuković (r. 1961.) koja je došla u selo vidjeti kako joj je obitelj iako je živjela u Mukinjama. Svo troje ubijeni su hicima iz automatske puške. U drugoj kući privremeno boravište pronašli su Ivica Rosandić (r. 1968.) i Ante Rumenović (r. 1937.). I oni su ubijeni na licu mjesta. U trećoj kući ubijeni su supružnici Jure (r. 1931.) i Roža (r. 1928.) Bićanić, a nakon ubojstva njihova su tijela spaljena zajedno s kućom.

Nakon ubojstva sedmero nedužnih Smoljančana, u manjim grupama, narednih dana, branitelji i civili povlačili su se u pravcu Bosne. Posljednja skupina selo je napustila 11. prosinca kada se zaputila u pravcu Tržačkih Raštela. Selo je i prije toga bilo predmet pljačkaških pohoda koji su u prosincu 1991. doživjeli eskalaciju, kralo se sve – od stoke do sanitarija. Selo je nakon toga izbrisano s lica zemlje – spaljeno je 85 kuća s gospodarskim objektima kao i škola te crkvica sv. Ivana na seoskom groblju.

Izgled crkvice sv. Ivana Krstitelja u Smoljancu prije rata

U svoje selo, koje zapravo više nije postojalo, Smoljančani su se počeli nakon što je to područje oslobođeno u operaciji „Oluja“ 1995. godine. Zastrašujuće zvuči kako je malo tko sa sigurnošću mogao reći gdje mu se prije rata nalazila kuća jer je selo obraslo te je malo toga podsjećalo da su svega nekoliko godina ranije ondje živjeli ljudi.

Naslovna fotografija – ostaci crkvice sv. Ivana Krstitelja u Smoljancu nakon okupacije

Izvori
Literatura
Strižić, Ivan. Zločin bez kazne (knjiga prva). Zagreb: Naklada Hrvoje, 2010.
Živković, Ilija gl. ur. Ranjena Crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.). Zagreb: Hrvatska biskupska konferencija, 1996.

Dio ovog članka objavljen je u sklopu emisije Domoljubne minute Hrvatskog katoličkog radija

Autor

Podijeli članak