U pet teških dana bitke za Dubrovnik, od 8. do 13. studenoga 1991., hrvatske snage bile su primorane napustiti dominantne položaje nad Gradom – Strinčjeru, Bosanku i Srđ. Veliki gubici bili su na obje strane, a hrvatski branitelji su u glavama već bili spremni na obranu grada kroz ulične borbe. Ipak u popodnevnim satima 13. studenog 1991. došlo je do primirja, a u grušku luku, koja je još tog jutra bila u plamenu, uplovio je trajekt „Slavija“.
Idućeg dana, 14. studenoga 1991. taj je brod mnogima poslužio kao izlaz iz patnje, straha i nehigijenskih uvjeta. U jutarnjim satima u Gruž su stigle tisuće ljudi očajnički tražeći izlaz iz opkoljenog Dubrovnika.
Na odlasku broda, jutros, ukrcalo se na njega 3 i po tisuće ljudi, i to po kriterijima dubrovačkog Općinskog štaba Civilne zaštite, da se prije svega iz Dubrovnika trebaju evakuirati žene i djeca prognanika iz Konavala, Župe dubrovačke i drugih okupiranih područja dubrovačke općine, a koji su u Dubrovniku ostali bez krova nad glavom. Naime hoteli u kojima su našli privremeni smještaj su porušeni. Na brod su ukrcane i trudnice, ranjenici, inozemni državljani i oni inozemni novinari koji su odlučili otići. (…) Ukrcali su se na brod i članovi europske misije, mnogi od njih i razočarani svojom dosadašnjom ulogom ovdje u Dubrovniku.
Vedran Benić, novinar HTV-a
Brod koji je registriran za maksimalno 800 ljudi isplovio je, po jakom nevremenu, s oko 3500 putnika prema Crnoj Gori. Naime, „Slavija“ je morala prvo u neprijateljsko uporište Zelenika gdje su trojica pregovarača iz zapovjedništva obrane Dubrovnika, Ivo Šimunović, Nikola Obuljen i Tonči Bačić, trebali saslušati ponude i zahtjeve Jugoslavenske narodne armije vezane za budućnost Dubrovnika. Iz vrlo nepovoljne situacije, izvukli su ih nesvjesno sami pregovarači sa strane JNA.
Preko puta mene sjeo je kapetan bojnog broda Čelebić i čim smo započeli razgovore, njegove prve riječi su bile: „Vi se morate odmah povući sa Srđa i iz Mokošice“. Meni je u tom času svanulo jer sam shvatio da oni nisu na Srđu, inače naravno ne bi to ni tražili.
Nikola Obuljen, pregovarač Republike Hrvatske
Po povratku, s pregovora koji su završili u uobičajenom natezanju, pregovarači su s broda „Slavija“ javili zapovjedniku obrane Dubrovnika Nojku Marinoviću da neprijatelj nije zauzeo Srđ. Nakon toga nekolicina branitelja penje se na Srđ te zauzima položaje u utvrdi „Imperijal“. Bio je to iznimno hrabar pothvat s obzirom da su neprijateljske snage bile s jedne strane na Strinčjeri, a s druge u selu Bosanka.
Tijekom dramatične noći s 14. na 15. studenoga, brod „Slavija“ zaplovio je prema Puli. Iako je trebao pristati u Splitu to se nije dogodilo jer je u ranim jutarnjim satima Split bio napadnut smrtonosnim projektilima tijekom boja za Splitski kanal. U takvim dramatičnim okolnostima na brodu su se rodile i dvije bebe – Hrvoje Konsuo i Marino Radić.
Udaljavamo se od Dubrovnika, a sada je već izvjesno da ćemo porod morati obaviti na brodu. Jedan od časnika me vodi do ormara u kojem drže nešto medicinskog materijala. Tu nalazim male sterilne komprese , veliku sterilnu gazu, nesterilne rukavice, i male škare koje šaljem u kuhinju na sterilizaciju. Molim osoblje za što više plahti i ručnika, a u kabini je i doktorica Čale koja mi pomaže. 15. studenog 1991. u 8 i 55, službeno stižemo do punte od Pelješca. Rađa se muško čedo, koje odmah kreće u plač, kupam ga i umatam u plahte jer pelena nema. Rodio se mali Hrvoje Konsuo.
Brankica Miškić, primalja
U vrlo dramatičnim okolnostima posada „Slavije“, na čelu s kapetanom Damirom Jovičevićem, brod je uspješno dovela do Pule 16. studenoga 1991. godine. Pola sata iza ponoći brod je pristao u pulsku luku. Jaka kiša nije spriječila Puljane da te noći dočekaju napaćene ljude. Autobusi za Rijeku, Rovinj, Poreč, Buje, Labin i pulske hotele bili su spremni. Silaskom s broda prihvatili su ih ljudi Regionalnog ureda za izbjeglice, Crvenog križa i Bedema ljubavi. Dali su im tople napitke, kolače i sendviče.
Jedno od najtežih putovanja 28 godina starog trajekta nastavilo se do Lošinja gdje ih je izašlo tek 70 nakon što su vidjeli brodove JNA u luci. Putovanje Slavije okončano je u riječkoj luci gdje je uplovio oko 15 sati sa stotinjak preostalih putnika koji su se smjestili kod rodbine i prijatelja.
Naslovna fotografija – Lijevo Ljiljana i Marino Radić, desno Nina i Hrvoje Konsuo – ilustracija preuzeta iz knjige Olivera Peze “Zagonetka pobjede”
Izvori
Literatura
Dukovski, Darko; Dukovski, Vedran; Matika, Dario. Istra u Domovinskom ratu 199.-1995.: Model društvene i vojne povijesti. Pula: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, 2018.
Pezo, Oliver. Zagonetka pobjede : velikosrpska agresija na Dubrovnik 1991. godine. Dubrovnik: ArtFORMAT; Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2015.
Periodika
Mario Garber: “Umrli i rođeni na ‘Slaviji'” Slobodna Dalmacija (Split), 16. studenoga 1991., 5.
Internet
Opća bolnica Dubrovnik: „Svjedočanstva “Da se ne zaborave devedesete” – Dubrovnik 2018“, pristup ostvaren 10. studenoga 2020., https://www.bolnica-du.hr/index.php/component/k2/item/480-svjedocanstva-da-se-ne-zaborave-devedesete-dubrovnik-2018
Magistar sam povijesti. Radno iskustvo stjecao sam u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji TV Kalendar. Autor sam nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Osnovao sam i uređujem Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat i portal Domovinskirat.hr. Također uređujem i vodim emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju te emisiju Sve za Hrvatsku i Novi valovi dobrote. Vlasnik sam obrta CroHis kojim promičem vrijednosti Domovinskog rata.
Komentari su zatvoreni.