“Kad ove istjeramo, onda idemo u Dubrovnik i Zadar, u toplije krajeve, da ih i odande istjeramo” – poginuo heroj Ivan Poljak ‘Sokol’

Na današnji dan, 6. studenoga 1991. godine, poginuo je heroj Vukovara i Domovinskog rata Ivan Poljak „Sokol“.

Ivan Poljak rođen je 12. prosinca 1956. godine. Mladost je proveo u rodnom Sinju, u obitelji Mare i Pavice sa sestrom Anđelkom (udanom Dulčić) i bratom Željkom. Bavio se padobranstvom, a nakon srednje škole otišao je na studij u Zagreb. Ondje završava Višu upravnu školu i zapošljava se u kao upravni pravnik u tvornici obuće u Savskoj. Pamte ga kao veselu i komunikativnu osobu. Bio je pošten i istinoljubiv, pomalo boem.

Kada je počeo rat tražio je da bude u Dugom Selu ili Varaždinu, gdje je služio JNA, smatrajući da bi mogao biti koristan u zauzimanju tih objekata. S prijateljima je tražio mogućnosti kako da ode na sisačko ratište, no kada je društvo Sinjana počelo organizirati pomoć Sinju odmah se uključio, nakon čega je otišao braniti Vukovar. Svojoj obitelji tajio je da odlazi u grad na Dunavu.

Vidjeli smo se kratko 21. rujna uvečer i 22. rujna ujutro kada smo se spremali napasti vojarnu. To je bio naš zadnji susret. Osjećao sam da će otići – očito se bio dogovorio da ide u Vukovar, no ništa nam nije rekao.

Željko Poljak, brat

Brat Željko (op. a. također hrvatski branitelj) posljednji put ga je vidio 22. rujna 1991. godine kada je došao u Sinj s pošiljkom oružja, a sestra Anđelka nekoliko dana kasnije, u Zagrebu, nakon što joj je rekao da ide prošetati do Trga. Budući da se nije pojavljivao nekoliko dana, obitelj je čak prijavila policiji njegov nestanak da bi tek sredinom listopada, kada se javio telefonom iz Vukovara, doznala gdje se Ivan zapravo nalazi.

Tanja Belobrajdić, knjiga Nisu zaboravljeni

Unatoč tome što je u ljeto 1991. upisao Pravni fakultet u Zagrebu, nije dvojio. Zajedno sa skupinom dragovoljaca iz Zagreba je krajem rujna otišao u Vukovar.

Svi su došli u tenisicama, kao da idu na izlet. Samo je jedan imao oružje. Naoružavali smo ih onime što smo oteli od neprijatelja. Tu su se vodile ulične borbe. Mi držimo jednu stranu ulice, oni drugu i to na udaljenosti od pedeset metara. Od njih mi je posebno ostao u sjećanju Ivan Poljak Sokol. Volio sam ga slušati jer su njegova stajališta bila optimistična. Poljak nikada nije posumnjao u uspjeh nego je govorio: „Kad ove istjeramo, onda idemo u Dubrovnik i Zadar, u toplije krajeve, da ih i odande istjeramo.

Damir Gunčević Daco, suborac

Nakon pogibije Velimira Đereka „Sokola“ i Tihomira Gredelja, 12. listopada 1991., Ivan Poljak „Sokol“ preuzeo je zapovjedništvo obrane Sajmišta gdje su se u bitci za Vukovar vodile najteže borbe.

On nas je pripremao za borbu na vrlo neobičan način. Svima je govorio “Lipi moj” ili “lipi moji”. Tako on kaže, kada smo trebali vratiti dio ulice: „Lipi moji, to vam se tako radi, trčiš tamo-amo, a onda kako nemaš tromblon, baciš ručnu bombu kroz prozor i utrčiš unutra i kuća je tvoja”. I naravno, on krene -a mi za njim.

Ante Špar, suborac

Ivan Poljak „Sokol“ poginuo je 6. studenoga 1991. na zapovjednom mjestu u osnovnoj školi, a kraj njega teško je ranjena Katarina Mađarević. Nakon njegove pogibije, zapovjedništvo je nad obranom Sajmišta preuzeo Josip Tomašić „Osa“.

Posebno stresna za nas bila je i pogibija Ivana Poljaka iz Sinja, također Sokola. (…) Njegova baza bila je u jednom podrumu. Tamo su se prikupljale razne informacije, o stanju na bojištu. Sjećam se da je zbog ranjavanja morao nositi longetu i štaku, a crna brada odavala je dojam ozbiljnog čovjeka. Kroz mali prozorčić u taj je podrum 6. studenoga doletjela granata i ubila ga na mjestu. Kad je srpska artiljerija uzela predah, gledali smo i pitali se kako je smrtonosna granata mogla ostvariti baš takvu, nevjerojatnu putanju!? Da nije netko došao i bacio ručnu bombu? Ne, provjerili smo i sve je ukazivalo na granatu. Opet smo izgubili sjajnog vođu, Sokola, prezimenom Poljak, iz Sinja.

Damir Markuš “Kutina”, suborac; knjiga 58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”

Nakon mirne reintegracije, Ivan Poljak ekshumiran je iz masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru te u svibnju 1998. pokopan u rodnom Sinju. Posmrtno je, 1994. godine, primljen u Viteško alkarsko društvo Sinj zbog osobitih zasluga.

Posljednji ispraćaj Ivana Poljaka

Izvori
Literatura
Belobrajdić Tanja, Nisu zaboravljeni: Grad heroja. Zagreb: Despot infinitus, 2020.
Markuš, Damir. “58” : HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca. Hrvatski Leskovac: UBSDRLH, 2015.
Runtić Davor, Junaci Domovinskog rata (knjiga 1). Vinkovci – Samobor: Neobična naklada, 2002.
Turić, Gordana. U viteza krunica (knjiga III). Zagreb: Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata grada Zagreba, 2008.

Autor

Podijeli članak