Izdahnuo je na rukama brata koji je mjesec dana kasnije ubijen u proboju – poginuo heroj Zoran Bošković

Na današnji dan, 12. listopada 1991. godine, poginuo je Zoran Bošković, jedan od heroja Vukovara i Domovinskog rata.

Zoran je rođen 22. veljače 1965. godine u Vukovaru u kojem je odrastao u obitelji Boška i Mare koji su nakon tragedije doživljene u II. svjetskom ratu iz Hercegovine doselili u Srijem. Zoran je odrastao s dvojicom starije braće Antom (1959.) i Ivicom (1960.). U rodnom gradu završio je osnovnu i srednju tekstilnu školu nakon čega se zaposlio u poduzeću VUTEKS. U srpnju 1990. godine zajedno s braćom prijavio se na tečaj Prvi hrvatski redarstvenik. Sva trojica su primljeni te su bili među otprilike 1700 odabranih mladića koji postali prve legalne hrvatske redarstvene snage.

Najstariji brat Ante nakon Tečaja priključio se novoustrojenoj Antiterorističkoj jedinici Lučko u kojoj je proveo svoj ratni put, a Zoran i Ivica vratili su se u Vukovar. Početkom bitke za Vukovar kao policajci se uključuju u obranu grada. Nakon što su jedno vrijeme proveli zajedno na položaju Dom tehnike u Borovu naselju, raspoređeni su na Mitnici. Ondje se branila desna obala Dunava i ulaz u Vukovar iz smjera Vučedola.

Upravo iz tog pravca na današnji dan 1991. započeo je jak tenkovski napad, a na posebnoj meti našla se kuća u kojoj je bio Zoran. Nakon izravnog pogotka tenkovske granate u potporni zid i dimnjak pored kojega je stajao, na njega se srušila gomila betona i cigli koji su ga doslovno zatrpali. U trenutku Zoranove pogibije, uz ostale suborce, ondje je bio je i njegov stariji brat Ivica kojemu je, nakon što su ga izvukli ispod ruševina, izdahnuo na rukama.

Ivica Bošković

Eh Zoki moj, nikada neću zaboraviti tvoju hrabrost srčanost i dobrotu, to vrijedi i za Tvojeg i našeg Ivicu, ali ti si prvi otišao onog tužnog dana. Još uvijek vidim onaj tvoj zadnji pogled i čujem Ivičine riječi “ZORANE DI SI, JESI DOBRO”. Da, zvali smo. Nažalost bili su to tvoji zadnji ovozemaljski trenutci. Prašina je sve skrila. Ostaješ trajno u mojim sjećanjima i pričama kao i Ivica.

Marko Prgomet, suborac braće Bošković

I sam Ivica Bošković također je uskoro stradao. Kada je postalo jasno da je Vukovar pred padom pokušao se probiti do slobodnog teritorija. Nažalost nije uspio. Zajedno sa suborcem i policajcem Miroslavom Papom zarobljen je kod Marinaca i ubijen. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja te s mjesnog groblja u Marincima premješteni i pokopani na groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru pored njegovog brata Zorana.

Grobovi braće Bošković (izvor: Direktno.hr)

Kada je počela bitka za Vukovar obojica su imala jedno dijete, a supruge su im bile trudne. Zoran Bošković i njegova Tatjana imali su dvogodišnjeg sinčića Antonia, a 17. rujna ’91. rodio im se i Vido kojeg je Zoran uspio vidjeti tek kao novorođenče prije nego je supruga s djecom napustila Vukovar. Ivica je imao trogodišnju kćer Ivanu, a nakon njegove smrti, na Badnjak ’91, rodio se njegov sin kojemu je Ivičina supruga Ankica dala ime po ocu.

Izvori
Literatura
Šaravanja, Vjekoslav. 10.000 djece bez roditelja u Domovinskom ratu. Slavonski Brod: Obiteljski centar župe Duha Svetoga, 2001.

Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Ante Boškovića, prikupljeno 10. listopada 2018.

Internet
Tanja Belobrajdić: “Braća Bošković jedinstven su primjer u Hrvatskoj; gdje ste bili 1990.?”, Direktno.hr, pristup ostvaren 6. listopada 2020., https://direktno.hr/direkt/braca-boskovic-jedinstven-su-primjer-u-hrvatskoj-gdje-ste-bili-1990-144013/

Ovaj članak objavljen je u sklopu emisije Domoljubne minute Hrvatskog katoličkog radija

Autor

Podijeli članak